Proteklih tjedana hrvatski su se mediji raspisali o Matthieu Ricardu,
tibetanskom svećeniku i zapadnjačkom znanstveniku, sinu slavnog
francuskog filozofa, kojega su kolege neuroznanstvenici proglasili
najsretnijim čovjekom na svijetu. No, nitko nije napisao zbog čega je
Ricard toliko sretan. A priča je sasvim s ruba znanosti.
Sve je počelo u malom selu u podnožju Himalaje u Indiji, gdje je nakon
kineske invazije Tibeta dalaj-lama smjestio vladu u egzilu. U jesen
2000. godine tamo se okupila mala skupina nekih od vodećih
neuroznanstvenika i psihologa - Francisco Varela, Paul Ekman, Richard
Davidson i dr. - kako bi razmijenili mišljenja s
dalaj-lamom. Susret je trajao pet dana. Tema su bile
“destruktivne emocije”, a Matthie Ricard dobio je
zadatak predstaviti budističko shvaćanje. Nakon tog neobičnog sastanka,
koji je Daniel Goleman opisao u knjizi “Destruktivne
emocije”, znanstvenici su pokrenuli nekoliko istraživačkih
programa kako bi proučavali pojedince koji su dvadeset ili
više godina života posvetili razvoju suosjećanja, altruizma
i unutarnjeg mira.
Meditanti u laboratoriju
Richard Davidson i Antoine Lutz, student Francisca Varele, ispitali su
dvanaest iskusnih meditanata u tibetanskoj budističkoj tradiciji (osam
azijskih i četiri europska, što redovnika, što
laičkih praktičara). Zatim su znanstvenici te vrsne praktičare, koji su
u meditaciji proveli otprilike deset do četrdeset tisuća sati u
razdoblju od četrdeset godina, usporedili s dvanaest dobrovoljaca iste
dobi koji nisu imali iskustva u meditaciji, ali su im dali upute te su
tjedan dana vježbali meditirati.
Matthie Ricard bio je prvi “pokusni kunić”. U
svojoj knjizi “Sreća”, koja je odmah nakon
objavljivanja 2004. godine postala svjetski bestseler, a upravo je
objavljena i na hrvatskom jeziku u izdanju Telediska, ovako opisuje
pokus:
“Znanstvenici su razvili protokol prema kojemu su meditanti
naizmjence izmjenjivali neutralna stanja uma i određena stanja
meditacije. Od svih stanja koja su inicijalno testirana znanstvenici su
izabrali četiri koja će postati objekti daljeg istraživanja: meditaciju
o altruističkoj ljubavi i suosjećanju, o usmjerenoj pažnji, o otvorenoj
prisutnosti i o vizualizaciji mentalnih slika. Te su metode u
budističkoj praksi posvećene kultiviranju dobrote i suosjećanja. Njima
meditanti pokušavaju stvoriti sve veći osjećaj milosrđa,
stanja u kojemu ljubav i suosjećanje prožimaju cijeli um. Oni
dopuštaju da čista ljubav i suosjećanje postanu jedini
objekt njihovih misli: intenzivan, dubok i bez ikakvih granica ili
zabrana. Iako se ne usredotočuju odmah na određene osobe, altruistička
ljubav i suosjećanje uključuju potpunu spremnost i bezuvjetnu želju da
pomognemo drugima.”
U laboratoriju su meditanti testirani na dva načina:
elektroencefalogrami (EEG) bilježili su promjene u električnoj
aktivnosti mozga, dok je funkcionalni prikaz magnetske rezonancije
(fMRI) mjerio protok krvi u različitim područjima mozga i precizno
odredio cerebralnu aktivnost. Meditant je izmjenjivao neutralna
razdoblja u trajanju od trideset sekundi s vremenskim razdobljima od
devedeset sekundi, u kojima je stvarao jedno od meditativnih stanja.
Taj se proces ponavljao nekoliko puta za svako stanje. Instrument koji
je mjerio meditante imao je 256 senzora. Elektrode su pokazale da
postoji velika razlika između početnika i stručnjaka u meditaciji:
“Tijekom meditacije o suosjećanju kod većine je iskusnih
meditanata dramatično povećana visokofrekventna aktivnost mozga koju
zovemo gama-valovima, a koja još nikada prije nije
zabilježena u neuroznanstvenoj literaturi”, kaže Richard
Davidson.
Otkriveno je da stručnjaci u meditaciji puno bolje sinkroniziraju
kretanje valova u mozgu od kontrolne grupe, kod koje je tijekom
meditacije došlo samo do neznatna porasta aktivnosti
gama-valova. To pokazuje kako se “mozak može uvježbati i
psihički mijenjati na način na koji to većina ljudi ne može ni
zamisliti” te da meditanti mogu regulirati svoju cerebralnu
aktivnost.
Kako sve to shvatiti?
Prema kognitivnim znanstvenicima, svrha istraživanja nije bila samo
pokazati kako nekoliko izdvojenih meditanata ima izvanredne
sposobnosti, nego preispitati pretpostavke o potencijalnom učinku
mentalne vježbe na razvoj konstruktivnih emocija. Ako meditanti mogu
uvježbati svoj um tako da uklone destruktivne emocije, određeni bi se
praktični elementi te meditativne vježbe mogli primijeniti na
obrazovanje djece i pomoći odraslima da poboljšaju kvalitetu
života. Ako su takve tehnike meditacije valjane i uključuju najdublje
mehanizme ljudskog uma, imaju univerzalnu važnost i ne moraju se
nazivati budističkim, iako su rezultat više od dvadeset
stoljeća budističkoga kontemplativnog izražavanja uma. Suradnja
znanstvenika i mislilaca mogla bi pobuditi zanimanje ljudi za
neizmjernu korist od vježbanja uma.
“Ako su sreća i emocionalna ravnoteža vještine, ne
smijemo podcjenjivati snagu transformacije uma, nego moramo pridavati
pravu važnost misaonim metodama koje nam omogućuju da postanemo bolja
ljudska bića”, zaključuje Matthie Ricard u
“Sreći”.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
