U popodnevnim satima 7. studenog 1932. Svetlana je stajala s majkom ispred mnoštva promatrajući kako vojnici marširaju mimo Dvorane stupova u spomen na petnaestu obljetnicu Velike revolucije. Prvi put u životu bilo joj je dopušteno prisustvovati proslavi blagdana. To je bila veličanstvena svečanost, s hodačima na štulama, gutačima vatre i cirkusantima koji su se kretali kroz gomilu od više tisuća ljudi. Svetlana je gledala u oca na tribini ukrašenoj njegovom divovskom slikom ispred koje su se partijski magnati pokorno svrstali u red s obje strane vožda. Imala je samo šest i pol godina, ali znala je da je njezin otac najvažniji čovjek na svijetu.
Rijetko viđala majku
Ranije toga dana, majka ju je pozvala u svoju sobu. “Tako sam rijetko viđala majku da se vrlo dobro sjećam našega posljednjeg susreta.” Svetlana je sjela na svoju omiljenu tahtu te stala slušati majčinu dugu prodiku o manirama i lijepom ponašanju. “Nikada nemoj piti vino!” rekla joj je. Nadja i Staljin uvijek bi se posvadili kad bi on umočio prst u svoju čašu s vinom i prinio ga ustima svoje djece. Tvrdila je da će tako pretvoriti njezinu djecu u alkoholičare. Posljednje riječi koje je uputila Svetlani dobro su oslikavale njezin karakter. Pretjeranu emocionalnost koju je povezivala s majkom Olgom i sestrom Anom, Nadja je osudila kao puko ugađanje sebi i svojim mušicama. Plakanje, ispovijedanja, jadikovke pa čak i iskrenost nisu bili na njenom repertoaru. Za nju je najvažnije bilo obavljati svoju dužnost i čuvati svoje tajne u kvadratiću oko srca.
Dok ju je dadilja vodila na spavanje, Svetlana joj je pripovijedala kako je striko Vorošilov predvodio čitavu paradu jašući na bijelom konju.
Rano ujutro 9. studenog Aleksandra Andrejevna probudila je djecu i poslala ih da se odu igrati u polumrak kišne zore. Kad su nekoliko sati poslije došli po njih automobilom, službenici su se činili uplakanima. Odvezli su ih u novu daču u Sokolovki. Staljin se bio počeo odavati svojoj strasti prema gradnji dača, i te jeseni obitelj je boravila u Sokolovki umjesto u Zubalovu. Kuća je bila sumorna, s mračnim sobama u koje je rijetko kad prodirala svjetlost. Djeca su osjetila da se dogodilo nešto strašno i stalno su zapitkivala gdje je majka. Naposljetku je stigao Vorošilov da ih odvede nazad u Moskvu. Bio je sav u suzama. Ocu kao da se izgubio trag.
O tome što se dogodilo te noći u međuvremenu se nakupilo toliko apokrifnih priča te je nemoguće razlučiti činjenice od mašte, naklapanja od istine. Te je događaje moguće rekonstruirati samo u najgrubljim crtama.
U predvečerje 8. studenog Nadja se nalazila u stanu u palači Potešni, pripremajući se za neizbježno bučno slavlje u spomen Revolucije. Njezin brat Pavel, koji je u to doba živio u Berlinu i radio kao vojni predstavnik sovjetske trgovinske misije, posjetio ju je i donio joj darove, među ostalim i prekrasnu crnu haljinu. Kremaljske supruge redovito su se žalile da Nadja, kad bi je susrele u otmjenoj krojačkoj radnji Komesarijata za unutrašnje poslove na Kuzneckom mostu, namijenjenoj partijskoj eliti, uvijek odabire najneugledniju i najbezličniju odjeću. Bilo im je pomalo smiješno da ona još slijedi zastarjelu boljševičku etiku skromnosti. Te noći, u elegantnoj crnoj haljini, bila je predivna; čak je utaknula crvenu ružu u svoju crnu kosu.
Nadja i njezina sestra Ana prešle su snijegom zasutu uličicu do zgrade Konjičke straže te ušle u stan druga Vorošilova, komesara za obranu, koji je te godine upriličio proslavu obljetnice za partijske magnate i njihove supruge. Staljin se ležerno spustio uličicom iz svog ureda u Žutoj palači u društvu druga Molotova i svojega savjetnika za ekonomiju, druga Valerijana Kubijševa. U pratnji su imali samo jednog čuvara ili dvojicu njih, iako je Politbiro zabranio voždu da “pješke obilazi grad”. Politbiro je zaključio da Staljin više nije siguran, s obzirom na mržnju koju su izazvale metode terora koje je on već usvojio protiv takozvanih industrijskih sabotera, buržoaskih eksperata i političkih terorista u dosluhu sa stranim silama. Atentat se činio realnom mogućnošću.
To je za sve prisutne bila prilika da se opuste. Hranu iz kremaljske kuhinje – bogatu trpezu predjela, ribe i mesa, uz votku i gruzijsko vino – poslužila je kućanica. Muškarci, od koji su mnogi još nosili tunike i čizme kao uspomenu na svoju revolucionarnu prošlost, i žene u svečanim haljinama sjedili su za gozbenim stolom. Staljin je zauzeo svoje uobičajeno mjesto na sredini stola, preko puta Nadje. To je bilo raspojasano društvo koje nije prezalo pred pićem, spremno nizati zdravice u čast starim revolucionarnim pobjedama i novim industrijskim dostignućima.
U anegdotalnim izvještajima u mnogobrojnim memoarima osoba koje su bile prisutne na slavlju te večeri, priče se vrte oko sljedećih pojedinosti. Staljin je bio pijan i neuljudno je očijukao s Galinom, filmskom glumicom i ženom zapovjednika Crvene armije Aleksandra Jegorova, gađajući je kuglicama od kruha. Nadji se sve to gadilo ili ju je jednostavno zamaralo. Već se neko vrijeme govorkalo o Staljinovoj ljubavnoj vezi s jednom kremaljskom frizerkom. Staljin je za ljubavnice uglavnom birao žene na čiju je diskreciju mogao računati, i frizerka u Kremlju možda je bila pripadnica tajne policije. Nadju to više nije uznemiravalo i znala je da su te avanture kratkotrajne, premda nitko, uključujući nju, izgleda nije znao dokle su one išle. Godinama poslije Staljinov tjelohranitelj Vlasik znakovito je napomenuo Svetlani da je njezin otac “na kraju krajeva bio muškarac”. Te noći Nadju su vidjeli kako koketno pleše sa svojim gruzijskim kumom, Abelom Enukidzeom, koji je u to doba bio upravitelj kremaljskoga kompleksa. To je bila uobičajena smicalica bijesne žene koja tako želi pokazati kako je ravnodušna prema muževim očijukanjima.
Mnogi tvrde da je Nadju razjarila jedna politička zdravica. Staljin je nazdravio “uništenju državnih neprijatelja” i primijetio je da Nadja nije podignula čašu. Viknuo joj je preko stola: “Hej ti, zašto ne piješ? Hajde, popij nešto!”
Ona je žučljivo uzvratila: “Ja se ne zovem hej” i onda je izjurila iz prostorije. Sudionici su mogli čuti kako mu na izlasku dovikuje “Zašuti! Zašuti!” Svi su zaprepašteno utihnuli. Staljinu nitko nije okretao leđa, čak ni njegova vlastita supruga. Staljin je samo prezrivo promrmljao: “Kakva budala” i nastavio piti.
Nadjina prisna prijateljica Polina Molotov pohitala je za njom. Sve vrijeme dok su kružile oko Kremlja, Polina je navodno pokušavala ukazati Nadji na činjenicu da se Staljin nalazi pod strašnim pritiskom. Bio je pijan, što se rijetko događalo, i sada se samo malko opustio. Polina je tvrdila da je Nadja bila “potpuno mirna” kad su, u ranim jutarnjim satima, jedna drugoj poželjele laku noć.
Kad se Nadja vratila u kremaljski stan, ušla je u svoju sobu i zatvorila vrata. Poslije četrnaest godina braka ona i Staljin spavali su u odvojenim sobama. Njezina se soba nalazila u donjem dijelu hodnika desno od blagovaonice. Staljinova soba nalazila se lijevo od blagovaonice. Dječje sobe nalazile su se pri kraju drugog hodnika, a još dalje nalazile su se sobe za služinčad.
Ostavila samoubilačko pismo
U ranim jutarnjim satima Nadja je uzela mali pištolj marke Mauser koji joj je poklonio brat Pavel i prostrijelila se kroz srce.
Nitko, izgleda, nije čuo pucanj – svakako ga nisu čula djeca i nitko od posluge. U to doba straža je stajala vani pred ulaznim vratima. Ako je bio u kući, Staljin je izgleda sve to prespavao.
Kao i svakog jutra, sobarica Karolina Til pripremila je Nadji doručak. Tvrdila je da je, kad je ušla u sobu, našla Nadju kako leži na podu pokraj kreveta u lokvi krvi, s malim Mauserom koji joj je još počivao u ruci. Otrčala je u dječju sobu probuditi Svetlaninu dadilju Aleksandru Andrejevnu i njih su se dvije zajedno vratile u Nadjinu sobu. Polegle su Nadjino tijelo na krevet. Umjesto da se jave Staljinu, bojeći se njegove očekivane reakcije, telefonirale su Nadjinu kumu Abelu Enukidzeu i zatim Polini Molotov. Čekali su. Konačno, Staljin je ušao u blagovaonicu. Okrenuli su se prema njemu i rekli: “Josife, Nadja više nije s nama”.
Kasnije su počele kružiti glasine o tome kako je nakon slavlja Staljin otišao u daču u Zubalovu s drugom ženom i vratio se kući u sitne sate. Posvađao se s Nadjom i ustrijelio je. Staljin je bio svojevrstan magnet za osvetničke mitove, no u ovaj je nemoguće povjerovati. Pouzdanija od te priče jest uvjerenost članova obitelji da je Nadja izvršila samoubojstvo, kao i njihova ljutnja: kako je mogla tako napustiti svoju djecu?
Osim toga, oni su tvrdili da je Nadja ostavila Staljinu ogorčeno i optužujuće samoubilačko pismo, koje je Staljin navodno uništio čim ga je pročitao. Prema svjedočenju Pavelove žene Ženje, prvih nekoliko dana Staljin je bio u šoku. “Rekao je da ni on ne želi nastaviti živjeti... [Staljin] je bio u takvom stanju da su se bojali ostaviti ga samog. Povremeno bi imao izljeve bijesa.”
Izvatke iz biografije Rosemary Sullivan "Staljinova kći: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve" priredila Nataša Vlašić Smrekar
Jednostavno ne kuzim niti svrhu, niti poruku ovog clanka...Jednako ne kuzim kako je neka djevojcica skrivala tajne "u kvadratic oko srca"...cudno, cudno...