Dva naizgled nepovezana događaja, Vladino ukidanje nulte stupe poreza na kupnju prve nekretnine i odbijanje Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine da uvrsti na dnevni raspravu o prijedlogu za preimenovanje Trga maršala Tita u Kazališni trg, svjedoče kako u suvremenoj Hrvatskoj s jedne strane ne postoji nikakva nacionalna strategija, a s druge strane, naizgled paradoksalno, da postoje tako duboko utemeljene “trajne vrijednosti” i kultovi koje nikakva racionalno utemeljena argumentacije ne može poljuljati.
Svima nam već na uši izlazi priča o katastrofalnom demografskom stanju nacije. Znanstvenici poput Anđelka Akrapa ili Stjepana Šterca davno su javnosti sve objasnili i svima je jasno da smo već srednjoročno u golemom problemu. Slušamo sa svih strana kako se mladi Hrvati najkasnije u Europi odvajaju od roditelja, sve rjeđe zasnivaju obitelji, a ako to i čine, sklapaju brak stariji i imaju sve manje djece. Briga o obitelji i biološkom opstanku nacije nešto je što se uobičajeno potencira s desne strane političkog spektra.
Kod nas je svijest podignuta na tu razinu da smo, s novom Vladom desnog centra, konačno dobili i ministarstvo demografije. Stvorena je, s razlogom, neka vrsta moralne panike kako žurno i radikalno treba učiniti sve ne bi li se pogubni demografski trendovi barem malo ublažili, ako ne i preokrenuli.
A onda, unutar prijedloga porezne reforme, među ostalim promjenama predviđa se ukidanje nulte stope poreza na prvu nekretninu! Kakva se time poruka šalje? I je li to ismijavanje s vlastitim ministarstvom demografije? Nakon što je nizom promašenih politika stvoreno stanje u kojem mladi ne mogu riješiti stambeno pitanju drugačije nego cjeloživotnim kreditima koje su im uz lihvarsku kamatu, znatno veću nego u matičnim zemljama, davale banke u stranom vlasništvu, i to za precijenjene stanove, sada im je put prema vlastitom krovu nad glavom dodatno otežava. I to u trenutku kad se balon cijena stanova počeo ispuhivati, prije svega onih novih kojih je po nekim procjenama samo u Zagrebu oko 17 tisuća.
Odluka o smanjivanju poreza na promet nekretninama s 5 na 4%, uz ukidanje nulte stope na prvu nekretninu, neće znatno napuniti državni proračun, niti će oživiti zamrlo tržište, već ide naruku građevinarima koji prodaju nove stanove i bankama, jer će se maglovito najavljenim državnim subvencioniranjem dijela kamata poticati ljude da opet dižu kredite, a bankama da nastave unosno šišanje. Umjesto da ih se pusti da konačno djeluju tržišno, građevinskoj mafiji i stranim bankama opet se daje malo kisika, i to zakidajući kupce prve nekretnine za barem malo lakši start.
Zamrlo tržište nekretnina je na najavu ukidanja porezne olakšice na kupnju prve nekretnine minimalno živnulo – neki će se, ne želeći da im država iz džepa izbije još nekoliko tisuća eura, prije Nove godine možda i odlučiti na, još uvijek nepovoljnu kupnju, no nakon 1. siječnja opet će uslijediti stagnacija tržišta nekretnina. Niti će ukidanje te olakšice išta posebno značiti za proračun, niti je njeno uvođenje dramatično poboljšalo demografsko stanje ili dostupnost stanova većini mladih parova, ali kad je već bila tu, njeno dokidanje šalje katastrofalnu poruku i svjedoči o nedostatku bilo kakve suvisle demografske ili razvojne politike.
Za razliku od kupaca prve nekretnine, mahom mladih parova, za svoju egzistenciju ne mora se u demokratskoj Hrvatskoj brinuti doživotni predsjednik komunističke Jugoslavije Josip Broz. Istina, najskladniji zagrebački trg ne nosi ime “Trg Josipa Broza”, već “Trg maršala Tita”, što je još gore, uz njegovo konspirativno komunističko ime ističe i titulu maršala, vrhovnog zapovjednika iste one vojske od koje se Hrvatska morala krvavo oslobađati 1991., i koja je na današnji dan ušla u razoreni Vukovar.
Kako je moguće da se četvrt stoljeća nakon pada totalitarizma i raspada Jugoslavije uopće još vodi rasprava oko toga treba li, i to pod tom opscenom formulacijom, Brozovo ime nositi ime trg koji, među ostalim, nije nastao u vrijeme dok je diktator vladao?
Osim o začudnom političkom mazohizmu (jer kako drugačije nazvati činjenicu da simbolički trajno slaviš nekoga tko je simbolička negacija same biti tvoje države), istrajavanje “Trga maršala Tita” svjedoči da postoje stvari u kojima su dosljedni i oni najnedosljedniji, poput Milana Bandića.
Nakon više od četvrt stoljeća demokratske Hrvatske, u kojoj su oni bili na vlasti punih 18 godina, zagrebački HDZ se nekim čudom dosjetio da nije baš zgodno da, u vrijeme dok se još iskopavaju rudarska okna i tenkovski rovovi nakrcani ljudima pobijenim bez suđenja, onaj koji je za to najzaslužniji nominalno zapasuje važan zagrebački trg.
Naravno, da su to iskreno željeli, HDZ-ovci su to mogli napraviti i prije, a i danas to mogu riješiti na državnom razini zakonom o zabrani javnog isticanja totalitarnih simbola. Činilo se da je problem s Brozovom neuklonjivošću započeo prešutnim pristajanjem na nametnutu dihotomiju unutar koje svaka antititoistička Hrvatska automatski mora biti i ustaška, kao da osim Pavelića i Tita nikada ništa drugo nije ni bilo u Hrvata i da smo manihejski zauvijek osuđeni na ta dva pola. No kasnije se pokazalo da je bolest ozbiljnija i da je lik druga Tita vrhovni označitelj, najdublji temelj identiteta naših elita, kao vlastito ime vremena u kojem su stekle stvarni i simbolički kapital, kojeg se ni po koju cijenu ne žele odreći.
Iznenadna inicijativa ovakvog zagrebačkog HDZ-a je dakako samo dio kampanje za lokalne izbore. Zbunjeni Bandić je na početku tražio solomonsko rješenje pa je predložio referendum uz lokalne izbore. Time bi se zagrebački izbori nužno pretvorili u za ili protiv jugoslavenskog komunističkog diktatora, umjesto da se fokusiraju na upravljanjem gradom, pitanje škola i vrtića, prometnica, kvalitete rada komunalnih službi, vizija razvoja grada i sl. No, nakon što se pribrao, Bandić je odustao od bilo kakve mogućnosti diranja u jugoslavensku Svetinju nad svetinjama pa je suzdržanost članice njegove stranke bila ključna da matični odbor u Gradskoj skupštini blokira cijelu priču.
Već godinama se stjecao dojam da je Bandić iznad bilo kakve ideologije. I sam sam često isticao kako on može bez problema nositi i najveću svijeću u crkvenoj procesiji i bedž s Titovim likom na opskurnom jugofilskom okupljanju. No čini se da sam bio u krivu i da je titoistička matrica toliko jaka da pobjeđuje i njegov oportunistički populizam.
Dakle, on nije potpuno prevrtljivi oportunist i stoliki populist, nego je najdublji temelj njegova političkog identiteta klasični titoizam. O dubini problema svjedoči i jedan pridjev kojeg je upotrijebio wannabe lider hrvatske ljevice Davor Bernardić. Kad se zakuhala priča o preimenovanju Trga, objavio je sljedeće: “Oštro se protivim promjeni naziva Trga maršala Tita i ne podržavam povijesni revizionizam.” Osim što ne podržava suvremenu historiografiju koja se usuđuje propitivati dogme komunističke svete i neupitne povijesti iza koje je stajao pendrek i zatvor, a što drugovi nazivaju “povijesni revizionizam”, kod Bernardića, mladog čovjeka koji nema nikakvih sjećanja na to vrijeme niti duga prema njemu, posebno zabrinjava prilog “oštro”, tipičan za birokratski jezik i s konotacijom sječiva i neumoljivosti.
Ta tupa “oštrina” kojom se odbacuje i sama pomisao da možda ne moramo slaviti masovnog ubojicu i tvorca države i sistema koji su negacija temelja naše države, nije njegova individualna gesta, nego opći duh politike, od koje se SDP izgleda još uvijek ne može otrgnuti.
Što ostaje na koncu cijele te sage? Ako bi jednog dana i dočekali da se ploča s nazivom “Trg maršala Tita” na HDZ-ov zahtjev skine, treba pomno složiti ekipu koja bi to učinila i hijerarhiju unutar nje, tj. ovisno o godinama partijskog staža, funkciji u savezu socijalističke omladine Jugoslavije i sl. odlučiti tko će držati ljestve, tko će odšarafljivati, a tko će davati upute.
No, kako nas je HDZ često znao iznenaditi jazom između onoga što bi najavljivali u predizbornim kampanjama i onoga što bi poslije radili na vlasti, ne bi čudilo da, ako bi neki njihov kandidat dogodine i postao gradonačelnik Zagreba, ne samo ne uklone ploču s nazivom “Trg Maršala Tita” već da dodaju i drugu s nastavkom “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”…
Ako ukidanje nulte stope poreza na kupnju prve nekretnine svjedoči o grotesknoj nedosljednosti, žilavi titoizam govori o čudesnoj dosljednosti naše političke elite. Ne zna se što je gore, kada su pogubno nedosljedni kao u prvom ili dosljedno pogubni, kao u drugom slučaju.
Revizija je preduvjet čistih računa. Čestitam Ninu Raspudiću, ovo pogađa u samu bit problema, "u sridu"!