Odvjetnik Anto Nobilo bio je sav ozaren kada je saznao da će njegov branjenik Josip Perković dočekati na slobodi odluku suda o izručenju Njemačkoj. Po “govoru tijela” odmah se moglo vidjeti da nije riječ o običnom odnosu između odvjetnika i njegova klijenta, nego da su veze znatno dublje, da se protežu daleko u prošlost.
U velikom biografskom intervjuu prije nekoliko godina Nobilo je otkrio da je s Perkovićem prijatelj još od suđenja ustaškom ministru Andriji Artukoviću koje je održano daleke 1986. Nobilo je tada bio mlad i ambiciozan tužitelj koji je želio “skinuti glavu” Artukoviću, a Perković je u to vrijeme doživljavao vrhunce svoje obavještajne karijere koja je okrunjena pozicijom šefa hrvatske Udbe.
Nečasna radnja
Budući da je Nobilo želio svim silama dobiti taj proces, nije prezao ni od toga da u dogovoru s Udbom prisluškuje Artukovićeve branitelja Željka Olujića i Srđu Popovića. Taj podatak ne iznose samo njegovi protivnici, nego se i sam Nobilo hvalio tim “podvigom” u jednom intervjuu, što mu je jako zamjerio stari odvjetnički lisac Silvije Degen. Tajno snimanje odvjetnika obrane vjerojatno nije moglo proći bez znanja Perkovića.
– On je doveden za ispomoć tadašnjoj tužiteljici Gajer kao provjereni partijski kadar. U zagrebačkom Općinskom državnom odvjetništvu bio je zadužen za neprijateljsku propagandu – tvrdi jedan zagrebački odvjetnik. Malo je neobično da je mladi zamjenik zapravo vodio glavnu riječ u tužiteljstvu. Navodno je tužiteljstvo “izmislilo” lažnog svjedoka, izvjesnog Bajru Avdića kojeg su “obrađivali” da svjedoči protiv Artukovića. Jadranka Sloković poznaje Nobila još iz vremena kada je i ona bila tužiteljica. Smatra da Nobilovo napredovanje nije nimalo odudaralo od drugih koji su tada radili u tužiteljstvu.
Nobilovo napredovanje nije nimalo odudaralo od drugih
– U to vrijeme bili su takvi odnosi da su svi bili provjereni. Jednostavno su se radile provjere, gledalo se odakle ste. Nobilo nije bio ni na koji način izuzet – ističe Jadranka Sloković.
– Bila je uobičajena suradnja između komunističke tajne službe i tužiteljstva, ali u ovome slučaju riječ je bila o vrlo “širokoj i iskrenoj suradnji” – kaže iskusni obavještajac koji je s Perkovićem radio 90-ih.
General Mate Laušić poznaje Nobila još iz vremena dok je bio policajac u socijalističkoj Hrvatskoj. Zna da se Nobilo i Perković poznaju dugo, ali da to nije glavni razlog zašto je tako suosjećao s klijentom.
– Mislim da je ovaj slučaj Nobila zaintrigirao profesionalno zato što misli da je šupalj – ističe Laušić te dodaje da Nobilo nije napredovao brže nego što je uobičajeno. – On je bio mlad i ambiciozan fajter. Njegov je napadački stil odudarao od predodžbe o uštogljenom činovniku – kaže Laušić. Međutim, u spomenutom intervjuu Nobilo se pohvalio da je njegov profesionalni put bio dvostruko brži nego što je bilo normalno.
Dobra zarada
Radio je kao tužitelj u Stubici i bilo je uobičajeno da se odradi osam godina na tome mjestu.
– Tko bi nakon toga dobio poziv za okružno tužilaštvo, smatralo se da je postigao velik uspjeh. Ja sam u to doba bio rekorder jer sam na pola mandata otišao u Zagreb – ističe Nobilo. Očito je osamdesetih nastalo neraskidivo prijateljstvo između Perkovića i Nobila koje traje do danas. Perković je imao značajnu ulogu u nagovaranju pokojnog ministra obrane Gojka Šuška da obranu generala Blaškića povjeri upravo Nobilu. To nije bila samo profesionalna izazovna prilika nego je Nobilo na tom slučaju zaradio ozbiljan novac. Šušak je angažirao Nobila vodeći se logikom da će ga bolje braniti ljevičar nego nacionalist.
>>Bozanić me proziva, a ja sam spasio kalež i dnevnike Alojzija Stepinca (8. dio)
>> Prvi dio: Osuđuje me se samo na temelju pisanja beogradskog tiska
>> Drugi dio: Volio bih da svi dokazi i svjedočenja budu javno objavljeni
>> Treći dio: Ja sa smrću Đurekovića apsolutno nemam nikakav dodir
>> Četvrti dio: Ja sam za postupak u Hrvatskoj i njemu ću se prepustiti
>> Peti dio: Nakon 1. općeg sabora HDZ-a osvanuli su naslovi: 'Tko je pustio ustaše u Zagreb'
>> Šesti dio: Osigurao sam 136 transfera oružja i nisam izgubio ni metak
>>Sedmi dio: Kako sam generalu Rašeti uzeo sedam kilograma zlata iz sefa vojne bolnice
Čudi se netko? Sve za udbu i udbaše! Nije, nije "dovoljan" samo udbaški esej u osam nastavaka. Treba više, puno više! Dignut udbu na još više razine. Po načelu "svi smo mi josip perković". Ionako u našoj svakodnevnici nema nikakvih drugih "problema" pogotovo ne onih koji su od životne važnosti za prosjećnog hrvata i hrvaticu. Gospodarstvo "cvjeta" cvijetom užasa pa se o tome ne treba ni pisati! Nije za isključiti da je već pripremljen nekakv novi način zagljupljivanja naroda i izvrtanje povijesnih istina - u osam ili možda još više nastavaka.