Ovo bi bio bakin krevet – pokazao nam je Mijo Penić nakon što nam je
otključao vrata i kroz dnevni boravak odveo nas do mračne sobice. U
njoj je već ležala nepokretna žena tupo zureći u strop. Pokrivena
vojničkom dekom, u smradu izmeta, otvorenih usta očekivala je krišku
mandarinke što je stajala na noćnom ormariću.
Mijo Penić, nekadašnji kuhar Caritasova doma u Brezovici, duboko
upleten u afere koje su potresle tu crkvenu dobrotvornu ustanovu, u
Krašiću drži ilegalni starački dom. Usred pitome Doline kardinala Penić
je otvorio dom za umiranje u kojem zadnje dane broji 12-13 nesretnih
staraca.
Nepovjerljiv prema javnosti, Penić svoj dom, naziva ga Plava kuća, drži
čvrsto zaključanim i nikoga nepozvana ne pušta unutra. Zbog toga su se
reporteri Večernjeg lista predstavili kao bračni par koji kod njega
želi smjestiti baku koja je imala moždani udar.
Sam skrbi o svima
Željeli smo, osim dvokrevetne, vidjeti i druge sobe, a Mijo nam je
jedva dopustio da vidimo jednu od ukupno šest koliko ih ima. U njoj se
nalaze četiri pohabana kreveta, ni nalik na bolničke prilagođene teškim
bolesnicima. Bez trunke danjeg svjetla, jednakog mirisa kao i
prethodna, u sobi ima jedva toliko mjesta da odrasla osoba hoda.
Prljavi kreveti očekuju umorna tijela.
– Ako želite, možemo ovdje staviti i peti krevet – rekao je Mijo
pokazujući na sredinu sobe dok je iza tamne zavjese izlazila stara žena
jedva u rukama noseći lavor s tek opranim gaćama i čarapama. Za nju bi
Mijo Penić morao skrbiti, umjesto toga, ona u njegovu domu mora i
raditi.
Starci leže u uvjetima
neprimjerenima i za životinje i skrivaju se jer se - boje
Foto: Željko Hladika
– Cijena je 2000 kuna za višekrevetnu i 2500 za jednokrevetnu sobu –
rekao nam je. Niska cijena u današnje vrijeme svakog može privući da
ostarjele članove obitelji ostavi u ovom zdanju. No, Mijo Penić nema
dozvolu za držanje staračkog doma, nema dozvolu da skrbi za starce
kojima je potrebna stručna pomoć. Mijo Penić je ugostitelj, hotelijer,
kako da ga nazovemo, jer je Plava kuća registrirana kao obrt za najam
soba i ostale usluge!
– Da, mi smo dom, imamo sve dozvole. Registrirani smo od 2003. godine i
imamo sve papire, ali radili smo i prije – uvjeravao nas je kuhar Mijo.
Zanimala nas je i zdravstvena skrb za “našu nemoćnu baku”.
– Ja sam medicinski tehničar, ne bih ni mogao držati dom da nemam tu
struku – tvrdio je Mijo pokušavajući nas privoljeti da što prije svog
pretka prepustimo u njegove ruke. Dok smo sjedili za stolom prekrivenim
prljavim stolnjakom, iza naših leđa sjedilo je sedam staraca i starica.
Nijedan od njih za sve vrijeme razgovora, a potrajao je 45 minuta, nije
prozborio ni riječ. Samo jedna od njih, pogrbljena žena sa zavojem na
čelu loše prikrivenim maramom, mumljala je dok joj je Mijina majka
gurala bombon u ruke.
– Ajde, jedi svoj bombon! Makni se da sjednem – vikala je Mijina majka
dok se uz pomoć štapa teško spuštala na trosjed. Ona mu navodno pomaže
u brizi za štićenike, a jedva i sama hoda. – Ja se 24 sata brinem za
njih, svaki korisnik ima bežično zvonce kojim me može u svako doba
pozvati – tvrdio je Mijo.
Propuh iznad
vrata - nedostaje komad zida
Foto: Boris Ščitar
– Često je kod nas u restoranu. Mijo tu i jede. Ima on vremena za sve –
posprdno je rekla konobarica restorana u susjednom selu.
– Ostavi starce zaključane u sobama. Na svoje oči sam vidio – ustvrdio
je M. Demirović, trgovac bolničkim krevetima kojeg je Mijo Penić
prevario. Prošao je Demirović tisuće staračkih domova po cijeloj
Europi, ali ovakav užas, kaže, nigdje nije vidio.
– Nepokretna žena je ležala na madracu natopljenom mokraćom starom
nekoliko dana i molila me čašu vode. Rekla mi je da tri dana nije pila.
Pod je bio prekriven raspuknutim kateterima – posvjedočio je Demirović.
Nepokretnim pacijentima, kojima se od ležanja razvijaju dekubitalne
rane, Mijo nudi neobičnu pomoć.
– Imamo infracrvenu lampu, ali ako se dekubitus razvije, starci umiru
za najviše tri mjeseca – dao nam je kuhar svoje ekspertno mišljenje.
Međutim, liječnici nas uvjeravaju da se dekubitus ne može liječiti
infracrvenom lampom, a ljudi od dekubitusa u Mijinom roku umiru samo
ako se o njima nitko ne brine.
Tražio je odmah Penić od nas 1000 kuna kapare, kao osiguranje da će
baka ipak doći k njemu.
– Ja ću je prevesti iz Splita, nazvat ću bolnicu, a vi nećete imati
nikakvih troškova – rekao nam je. No, novac mu nismo mogli dati preko
računa. Mijo Penić naknadu prima samo na ruke, bez računa. Nakon mjesec
dana probnog roka, za slučaj da se baki ne svidi, s Mijom bismo
potpisali ugovor o doživotnom uzdržavanju i poštar bi svaki mjesec
njemu isplaćivao njenu mirovinu.
Penić skriva lice
Foto: Željko Hladika
Trogodišnji rat
– Već tri godine vodimo rat s njime. Inspekcija ga je zatvorila u
lipnju 2005. i 2007. – rekla nam je Dorica Nikolić iz Ministarstva
zdravstva i socijalne skrbi.
Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da bez ikakvih dozvola u kući drži
starce, nema potrebnu opremu, a ni prostor nije uvjetan za takvu
djelatnost. Međutim, nakon svakog zatvaranja Mijo Penić plati kaznu i
nastavi sa svojim poslom. Kako mu dobro ide svjedoče dvije rečenice.
– Pohvalio mi se da mu ostaje 10 tisuća kuna mjesečno – rekao je
Demirović.
– Požurite se s odlukom. Ovdje se situacija mijenja u roku od pola
sata. Netko novi dođe, a netko umre – upozorenjem nas je ispratio Mijo
Penić.
Prijetio fotoreporterima Večernjaka
Večernjakovi fotoreporteri iz automobila su, s druge strane ceste, fotografirali Penićevu Plavu kuću. Ubrzo je došao njegov otac i upitao ih što tu traže. Kad su mu objasnili da s javne površine fotografiraju kuću, otac je nazvao Miju, koji je ubrzo dojurio automobilom. – Nemate pravo slikati moju kuću – vikao je fotoreporterima Mijo, pokušavajući lice skriti šalom. Prišao je njihovu automobilu i gurnuo ruku kroz prozor vičući da će zvati policiju. Cijelo vrijeme svojim mobitelom je fotografirao fotoreportere pokušavajući iz njihovih ruku istrgnuti fotoaparate. Policija je nakon sat vremena stigla i sastavila zapisnik.
Muhamed Demirović: Ljudi tamo ne bi smjeli biti
– Nisam mogao šutjeti o onom što sam u Plavoj kući vidio. Ima boljih i lošijih domova, ali ovo je prestrašno. Ljudi tamo ne bi smjeli biti – rekao nam je M. Demirović. Trgovac namještajem razgovarao je i s Penićevim susjedima koji su mu rekli da je Plava kuća nekada bila štala i svinjac, koje je Mijo preuredio u stravični dom za umiranje.
Higijenske uloške mijenja za kreme
– Ne brinite se za higijenske potrepštine. Sve kremice koje trebaju mijenjam sa ženom iz HZZO-a za higijenske neiskorištene uloške – rekao nam Mijo Penić. Osim veze u HZZO-u, prema Demirovićevim riječima, Mijo njeguje i kontakte u Emezzetti. Želio mu je, naime, krevete platiti televizorima iz te trgovine. Naravno, bez računa i jamstava. Od susjeda smo pak doznali da su Peniću već nekoliko puta plijenili neplaćenu robu.
