Kad State Department u svojem izvješću popljuje (ne)demokratske trendove u Hrvata, onda nam nema mnogo koristi bacati im natrag njihov bumerang koji nas je već pogodio u lice. Nema nam vajde pokušati i mi njih pogoditi pričom o kriminalu u Americi i KKK-u, jer će ih taj bumerang neminovno promašiti i ponovno se vratiti – opet nama u lice.
No, kad se u dijelu hrvatske javnosti to izvješće dočeka s očitim likovanjem, a istovremeno izroni i Pupovčeva bijela knjiga s dokaznim materijalom protiv Hrvatske, onda valja reći da je jasno otkuda dolazi dobar dio stavova kojima je nahranjena američka administracija. Nevjerojatno koliko je veliki dio hrvatske elite o svojoj domovini pred očima i najbeznačajnijeg stranca spreman govoriti isključivo iz puzajuće perspektive, s kompleksom niže vrijednosti, s instinktom cinkera. Vidio i čuo i iz prve ruke na nekim takvim druženjima pred stranim diplomatima.
Pitanje je – postoji li doista neka “desna” najezda u Hrvatskoj od koje treba netko treba strepiti? Odgovor je da je u Hrvatskoj, kao i u mnoštvu zapadnih zemalja, uključujući i SAD, došlo do pokušaja povratka tradicionalnim konzervativnim vrijednostima nasuprot razarajućim težnjama kvaziliberalnih elita koje u biti nisu ništa manje rigidne kad su njihovi interesi u pitanju.
Istina je, više je incidenata raznih minornih ekstremnih skupina, no one prije svega testiraju područje slobode misli i govora. Odgovor s “ljevice” pak jasno odražava još žilavu matricu totalitarnog sustava u kojem je SKH uzimanje i mnogo nevinijih sloboda kažnjavao robijom. No, u Hrvatskoj ti incidenti i dalje ostaju marginalne pojave. A okidač za njih nije bio sam povratak SDP-a na vlast, već odluka o ukidanju pokroviteljstva nad Bleiburgom te široka kampanja rehabilitacije komunističkog režima. One nisu akcija, već re-akcija. Kad predsjednica RH odgovara Pupovcu spočitavajući mu da i on sam sudjeluje u radikalizaciji, ona je itekako u pravu. Čovjek koji bez primjedbe stoji uz Vučića dok ovaj priča o “lijepoj njihovoj ustaškoj”, nema moralno pravo nikome dijeliti lekcije.
On novcem hrvatskog poreznog obveznika plaća ekipu feralovaca baš kako bi provocirali te tako i sami testirali granice slobode govora. Samo po sebi ne mora nužno biti loše. No, naslovnica Pupovčevog tjednika sa Željkom Markić nije uperena toliko protiv nje, koliko prema Hrvatskoj kao neželjenom demonskom čedu neprežaljene im bivše domovine. Njima je Markićka samo još jedna točka u optužnici protiv Hrvatske kao fašističke države, pri čemu koriste posve isti rječnik kao Vučić, Dačić, Vulin i društvo.
“Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka i njihov servis”, poručuje Viktor Ivančić sa stranica tjednika koji pad hrvatskih MiG-ova proslavlja naslovnicom sa slavodobitnim “Obadva, obadva su pala!”, a hrvatsku himnu prepjevava u “Lijepa naša haubico”. U DORH-u vele da je sve to satira, odbijaju provesti hrvatske zakone koji štite zastavu i himnu. To valjda znači i da su nam ti zakoni nepotrebni, ako bilo tko pod parolom satire može hrvatskom zastavom obrisati šupak. Nije zapravo ni sporno da to zalazi u domenu slobode govora, no pitanje je smije li takva nakaradna antihrvatska kampanja biti plaćana iz državnog proračuna koji plaćaju svi Šupci?
Jer, Šupcima Ivančić gleda u šupak, ali kunama ne gleda u zube. I u pravu je: Hrvati su stvarno šupci ako će doista dopustiti da ih on naziva Šupcima – uzimajući i dalje bez ikakvog priziva savjesti njihove šupačke ustaške kune.
Uza sve, dobili smo još jedan “dokaz” faš(nik)izacije Hrvatske. Veliki Vođa Keleminec uspio je okupiti pedesetak faš(nik)ista spremnih stupati u njegovu ritmu. I to zajedno s limenom glazbom. Ako je to ona ustaška guja ljutica o kojoj govori Josipović, onda je posve jasno da je ona bezuba. Dok za to vrijeme udbaški udav i dalje steže. Ako je to ikakav news, onda je jasno da je to fake news. Hrvati nisu ludi sudjelovati u takvom cirkusu, a Keleminec i društvo očito predstavljaju samo sami sebe.
No, zanimljivo je da je prva reakcija vrlih tribuna civilnog društva – zahtjev za zabrane i uhićenja. Umjesto da se i ovdje dosljedno zalaže za punu primjenu 38. amandmana, protiv cenzure i verbalnog delikta, Ivan Vrdoljak pred kamerama veli da fašiste treba slati u zatvor, očito nesvjestan da ne živimo u ‘45. te da se ljude samo na temelju ideologija više ne može slati na robiju.
Davor Bernardić pak traži da “oživimo duh kolektivizma iz ‘45”. Da, ni glupost sama po sebi nije kažnjiva. Ali je još jedan dokaz da su hrvatske stranke liberalne samo kad to odgovara njihovim materijalnim interesima, a da su totalitarni atavizmi fašizma-crtica-komunizma duboko usađeni u svima nama te samo čekaju prvu priliku za erupciju na svjetlo dana.
Oni koji legitimne demokratske težnje proglašavaju povratkom fašizma, lijepeći ljudima na čelo metu, kao da su plijen za koji ne vrijedi lovostaj i kojeg se može bez grižnje savjesti javno odstrijeliti – zapravo su najveći revizionisti. Nitko ne relativizira ustaške zločine više od onih koji danas na svaku “desnu” opciju koja traži povratak tradicionalnim vrijednostima histerično viču: Smrt fašizmu!
Plenkovićevo povjerenstvo za suočavanje s prošlošću u tom smislu možda je dobilo pretežak zadatak. Umjesto da je tražio odgovor mogu li i u kolikoj mjeri simboli totalitarnih režima mijenjati značenja te biti ili ne biti prihvatljivi modernoj Hrvatskoj, članovi tog povjerenstva, među kojima bi se neki prije svega trebali suočiti sami sa sobom i vlastitom prošlošću, sad bi trebali davati smjernice cijeloj naciji o pogledu na čitavo XX. stoljeće. Neće ići, što god oni o tom rekli, to nije ono što će nas pomiriti. Naprotiv.
Ne treba nam nikakvo povjerenstvo reći da se ustaška država našla na pogrešnoj strani civilizacijske razdjelnice, ne samim svojim postojanjem, već nakon što je prihvatila i aktivno provodila rasne zakone. Ne treba nam nikakvo povjerenstvo reći da smo nakon najcrnjeg fašizma 1945. dobili najcrnji staljinizam i sličnu recepturu masovnih zločina. Ne treba nam nitko vagati te zločine i govoriti nam tko je od njih bio gori. Ali dobro bi nam došlo ono povjerenstvo koje će konstatirati da su i jedni i drugi zabrazdili daleko onkraj ljudskosti te da ne mogu biti uzor za Hrvatsku XXI. stoljeća. Koje će poručiti da ZDS ‘41. ‘45. i ‘91. ne mora značiti jedno te isto, jednako kao što crvena petokraka ‘41. ‘45. i ‘91. sigurno ne znači isto. Činjenica jest da su oni kojima je u Jasenovcu ploča podignuta poginuli tamo braneći nas i od petokrake koja je tada uništavala Hrvatsku. Jednako kao što je činjenica da su pola stoljeća prije toga pod tim pozdravom tu činjeni strašni zločini, a da je petokraka tada bila opravdan izbor.
Treba nam povjerenstvo koje će 2017. reći da simboli koji izravno ne pozivaju na nasilje i dalje spadaju u slobodu govora te tako ne mogu biti zabranjeni, ali koje će isto tako pozvati Hrvate i Hrvatiće da se suzdrže od uporabe bilo kojih simbola koji mogu opravdano uvrijediti njihove sugrađane. To je ono jedino što nas može – s vremenom – pomiriti.
>>State Department upozorio: Krše se prava žena, manjina, gayeva, imate korupciju...
Ispod časti je uopće komentirat ovo piskaralo