Nakon što je sve darežljiviji Zdravko Mamić u stilu Velikog Getsbyja za njegov otkup iz ukrajinskog "zarobljeništva" velikodušno ponudio čak dva milijuna eura, Stipe Pletikosa se više ponio kao torcidaš nego nogometaš. Dva milijuna eura za golmana i u europskim je relacijama velik novac. Ali Pletikosa je, iako mu je poznato stanje na europskoj burzi, odbio poziv vehementnog Maminja za Dinamov europski party.
Između moguće europske prezentacije, mirisa novca i pljeska s maksimirskih tribina te ostanka u ukrajinskoj stepi, sjedenja na klupi provincijskog Šahtjora i mogućnosti da se za neizvjesno vrijeme vrati u Hajduk Pletikosa se odlučio za ovo drugo, za kombinaciju frustracije i nostalgije. Pletikosa se u mogućnosti biranja između Dinama i Šahtjora ponio kao fetivi torcidaš. Njemu se ne ostaje u Donjecku, ali mu se ne ide ni u Zagreb. Ne samo da se Pletikosa plaši da bi ga najzaguljeniji torcidaši proglasili i vijali kao izdajnika nego je i sam uvjeren da bi njegov prelazak u Dinamo bila izdaja. Za nj je potpuno nespojivo da on kao hajdukovac i torcidaš igra za Dinamo.
Ne zato što ima nešto protiv Dinama, nego jednostavno zato što se on ne ubraja među one kojima Hajduk i Dinamo nisu samo dva sportska suparnika nego puno više od toga. Na toj mentalnoj razini Dinamo i Hajduk funkcioniraju kao dva oprečna principa, kao hrvatski jin i jang. Tu su pomiješana uvjerenja i predrasude da ti principi ne drže samo nogometni svemir nego i znatno više, tj. da su jednako nazočni i u regionalnim mentalitetima, društvu i politici.
U sportu, napose u nogometu, to se manifestira kao suprotnost i nesnošljivost "tovara" i "purgera", a puno šire kao mrzovolja između "provincije" i "metropole", kao hrvatska inačica globalnog odnosa Sjevera i Juga. Pletikosa se boji da bi u takvom psihološko-kulturološko-političkom kontekstu njegov dolazak u Zagreb bio jednako tegoban, provokativan i traumatičan kao odlazak Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk. I vjerojatno je u pravu.
Ako je BBB Kranjčara optužio kao izdajnika plave boje, imaginarnog purgerstva, pa čak i Zagreba, ni Pletikosa ne bi bio drukčije "čašćen" od dalmoške Torcide. Ako je fini dečko Niko od ljubimca BBB-ovaca pretvoren u "debelu svinju", ni ljubimac Torcide Stipe ne bi izbjegao slične prispodobe iz zoologije. Ocijenio je da to vrijedi dva milijuna eura, da Mamić tim novcem ne može kupiti njegov mir i lojalnost prema Torcidi, Splitu i Dalmaciji! Možda to izgleda budalasto, pa i suludo, no sigurno je i pokazatelj prisutnosti hrvatske regionalne mentalitetske pukotine.
U počecima Hrvatske jedno je od uvjerenja bilo da zlovolju između Splita i Zagreba potiču zagovornici dalmatinskog autonomaštva. No ratna prostorna odsječenost Dalmacije i sve veće zaostajanje za Zagrebom potaknuli su i mrzovolju dalmatinskih žestokih Hrvata prema metropolizaciji Hrvatske. Gradnja Dalmatine odobrovoljila je taj mrzovoljniji dio Dalmatinaca, ali nisu nestala ni sva brundanja na Zagreb. Dio toga raspoloženja u nejasnom obliku postoji i među torcidašima. Pletikosa je torcidaš. Odbivši Mamićeve eure, pokazao je da više voli biti torcidaš u Donjecku nego "purger" u Splitu.
