Želimo upoznati javnost s problemom koji je nastao zbog "usklađenja državnog proračuna". Problem obuhvaća najugroženiju skupinu studenata, a to su studenti stipendisti: Josip Rendulić, Hrvoje Kordić, Ivana Jelušić, Dalibor Matičić, Maja Pavičić, Ivan Jemrić, Josip Bešlić... i tako oko 3000 studenata koji su potpisali ugovor o dodjeli državne stipendije, koju nisu dobili već dva mjeseca!
Najčešća tema razgovora među studentima proteklih mjeseci je kad će stići stipendija. Dva mjeseca zakašnjenja stipendije nekome bi se moglo činiti beznačajnim, no to nije tako jer su i čin i izgovor sramotni i alarmantni! Zašto? Zato što postoje studenti kojima roditelji ne mogu apsolutno ništa pomoći: jer su donedavno bili prognanici! Zato što neki studenti nemaju oca niti majku, ili im je jedan od roditelja teško bolestan. Zato što mnogi od studenata nemaju druge izvore financiranja. Zato što ni 800 kuna mjesečno nije dostatno za sve studentske potrebe i režije, poput stana, hrane, školskog pribora, za odjeću i obuću..., a kad ni toga nema, onda je situacija do kraja beznadna.
Državne stipendije nikada nisu stizale na vrijeme - uvijek kasne i uvijek se isplaćuju unatrag za tekući mjesec. Tako je ona za prosinac 2003. stigla tek na Badnjak. Sada je početak ožujka, a od Božića - samo praznina!
Obrazloženje iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta je birokratsko i kruto - usklađivanje državnog proračuna. Pitanje novome ministru glasi: jesu li odgovorni činovnici, načelnici i njegovi pomoćnici zaduženi za stipendije i probleme studenata također dva mjeseca uskraćeni za svoje plaće zbog usklađivanja državnog proračuna?
Za državne stipendije treba imati uvjete, isto kao i za posao u Ministarstvu. Ako student ne položi godinu, stipendija mu se ukida. I to je u redu. Dakle, obvezni smo marljivo studirati. No, državni činovnici, primjerice, nisu obvezni savjesno raditi. Za studente postoji rok, za činovnike ne postoji ni rok ni obveza. Studenti i unatoč izostanku državne stipendije moraju preživjeti, a činovnik će državnu plaćicu i za bezvoljnost ipak dobiti.
Ako država danas tako prepušta slučaju svoje studente stipendiste, ako se tako brine za svoje buduće intelektualce na samom početku njihova života, s kojim pravom sutra od njih uopće bilo što očekuje? Mogu li oni sutra biti bolji od današnjih državnih činovnika, bešćutne i aljkave državne administracije? Eto, zato je zakašnjenje stipendija alarmantno i sramotno.
Josip Bešlić, predsjednik Udruge studentskih novinara "Libertas discendi"
