U Hrvatskoj godišnje od raka oboli oko 23.000 ljudi, a umre njih oko 11.000, što Hrvatsku smješta na drugo mjesto po smrtnosti u Europi – čulo se proteklih dana sa svih strana u prigodi Svjetskog dana borbe protiv raka. Premda bi, s obzirom na tematiku, umjesto “prigode” bilo primjerenije reći “elementarne nepogode”, s razmjerima katastrofe.
Premda je riječ o suhoj statistici, ove su brojke uistinu frapantne. Bivši slovenski premijer Alojz Peterle, koji je i sam pobijedio rak, svojedobno je kazao kako borba protiv raka “nije stvar samo pojedinca, doktora i pacijenta, već socijalno, ali i političko pitanje kojim bi se morale baviti cijele vlade i parlamenti”. No s ove strane granice nisu ga dobro čuli, štoviše nisu ga čuli uopće. Dok Hrvatska gubi rat s rakom, ima tome koji dan otkako je hrvatski znanstvenik Igor Štagljar na društvenoj mreži objavio da ga više ne trebamo i da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH odbilo financiranje njegova znanstvenog projekta.
Za one koji ne znaju, u pitanju je redoviti profesor u Centru za istraživanje života “Terrence Donnelly” Sveučilišta Toronto i dobitnik Inovacijskog Oscara kanadske vlade, od 2014. godine dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan od vodećih molekularnih biologa u svijetu sa svojim je timom došao nadomak izlječenja najzloćudnijeg tumora današnjice – raka pluća. Ali to nije ni izbliza sve. Štagljar se trenutačno bavi i komercijalizacijom MaMTH tehnologije koja otvara put novim terapijama za Parkinsovu i Alzheimerovu bolest, kardiovaskularne bolesti, kao i dijabetes. I tako dalje, i tako dalje. No Ministarstvu znanosti i obrazovanja nije bio dovoljno dobar. I sad se on buni. O, kakve li naivnosti.
Pa ima tome jedva dvije godine – isto je bila sumorna veljača – da smo jednom takvom, sličnom njemu, pokazali izlazna vrata iz države. Nakon 15 godina profesorskog rada na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, gdje je vodio Laboratorij za istraživanje tumora i predavao studentima medicine, te tužne i žalosne 2017. napustio mjesto sveučilišnog profesora u Splitu i zaključao vrata svojeg laboratorija i otišao preko velike bare u Ameriku. I nije to bila neka vijest što smo ostali bez jednog znanstvenika, kao što smo sada ostali i bez drugog, kada je poznato da su i prije njih već tisuće pobjegle glavom bez obzira. Zapravo, što će nama prof. dr. Ivan Đikić, što će nama prof. dr. sc. Igor Štagljar, što će nama hrvatski znanstvenici svjetskog glasa?
Ovaj potonji u svom jadu neki dan govori da mu je kanadska vlada odobrila 3,2 milijuna dolara za jedan novi projekt. “Ja sam želio pomoći Hrvatskoj. Kad takvo nešto čujem, dođe mi da kažem hvala i doviđenja i da radim u Kanadi”, poručio je ministrici Divjak dobri, ali dozlaboga naivni znanstveni radnik. Prisjetimo li se da je s ovih prostora svojedobno otjeran i jedan Nikola Tesla kada je još 1892. poželio elektrificirati Zagreb, ali su ga gradski vijećnici jednoglasno odbili, čovjeku dođe da se zapita čemu lakovjernom Štagljaru, kao i Đikiću prije njega, služi diploma kada je otprije poznato da mi ovdje više volimo kada su plagirane.
U čemu je problem? Nije da će terapije ili "lijek" protiv raka zaobići Hrvatsku, kad i ako se otkriju novi i bolji. Nitko nikad ne pita gdje se netko školovao ili na kojem je institutu nešto otkriveno. To je uvijek skupni rad nekoliko instituta i više znanstvenika. I to je uvijek njihov osobni uspjeh. ...Jel nama možda cijeli svijet plaća struju.. torpedo... kemijske olovke... kravate...