Kraj kalifata „Islamske države“ ponovnim zauzimanjem Mosula i Rake u teritorijalnom smislu zapečaćen je. Ali, nema ni govora o prestanku opasnosti jer je IS samo simptom krize državnosti, smatra Loay Mudhoon.
Nema sumnje da je u teritorijalnom smislu propao projekt osnivanja samoproglašene „Islamske države" (IS). Teroristi IS-a posljednjih mjeseci pretrpjeli su goleme poraze od iračke vojske i šijitskih „narodnih jedinica", saveza paravojnih snaga koje su organizirane iz Irana, piše Deutsche Welle.
Zračni napadi koalicije predvođeni SAD-om bili su ključni za ovu prekretnicu. To je napravilo put za raspad kalifata, ali donijelo je i fatalnu kolateralnu štetu među civilnim stanovništvom. Ponovnim osvajanjem središta IS-a u Iraku, Mosula, i Rake u Siriji, sada bi se moglo reći da je došlo do psihičke propasti kalifata Islamske države u arapskom svijetu.
No ovo nije kraj jer veliki dio džihadista već se uveliko povukao u podzemlje i sada bi se mogli spremati za iscrpljujući gerilski rat protiv državne moći Iraka. U međuvremenu su se mnogi džihadisti vjerojatno vratili u Europu i neki bi svoju „svetu borbu" mogli prenijeti u zapadne gradove.
Ni teološki ni ideološki pseudokalifat Islamske države ne može dobiti legitimitet ni u temeljnim islamskim tekstovima, a ni u islamskoj povijesti. No njegovi vodeći ideolozi i samoproglašeni (u međuvremenu vjerojatno ubijeni) kalifi, kao što je i Abu Bakr al-Bagdadi, mnogo su više za infantilni civilizacijski slom, nemušta obećanja o spasenju i demonsku strahovladu, a to bi moglo dovesti do stvaranja nove generacije primitivnih džihadista.
I iako ideje Islamske države žive i dalje, realni strah od ponovnog stvaranja ne leži u atraktivnosti neoselafijske ideologije, nego mnogo više u tome što društveni i politički razlozi njenog postanka egzistiraju i dalje.
Kao što je poznato, uspon Islamske države usko je povezan s raspadom države u Siriji i Iraku. Jer, bez marginalizacije i sustavnog progona sunita od politike nekadašnjeg iračkog predsjednika Nurija al-Malikija i potpuno nekontroliranih šijitskih paravojnih jedinica, propovjednici terora IS-a ne bi mogli dobiti podršku sunitskog stanovništva. A ono što je doslovno otjeralo sunite u vojsku ove džihadističke sekte jest njihov bijes zbog politike ugnjetavanja i terora koji su činile Asadove snage kasetnim bombama. Ova antisunitska politika u međuvremenu vrijedi kao katalizator rođenja IS-a.
Kako bi se problem s džihadizmom iskorijenio, regionalni i međunarodni čimbenici sunitima koji su ostali bez domovine i koji se nalaze između Iraka i Sirije morali bi omogućiti realne perspektive za budućnost. Oni bi se morali potruditi da irački suniti budu istinski zastupljeni u političkom sustavu razbijenog Iraka.
A da bi se to postiglo, morao bi se potisnuti iranski utjecaj u današnjem Iraku. Istodobno s tim morala bi ojačati središnja vlada kako bi se spriječilo daljnje komadanje zemlje prema libanonskom modelu. A da ne govorimo o nedostatku eventualnog uvjerljivog protumodela.
Novi kalifat je u Maoči...Bakir al Sarayli!!