U jeku Velike depresije 1933. godine da bi platio porez i ostale dugove jedan je slavonski seljak bio prisiljen prodati svog jedinog konja. Odveo ga je na stočni sajam, ali cijene su tako pale da je odlučio da konja neće prodati, nego će pričekati da mu cijena naraste. Iduće subote ponovo je odveo konja na sajam, ali sada su konji bili još jeftiniji pa je seljak opet odlučio prodaju odgoditi, iako su mu dugovi već bili neizdrživi. No treće subote, umjesto da se oporavi, cijena konja na sajmu bila je još niža. Slomljen i očajan u svojoj bezizlaznoj situaciji seljak se vratio kući, ubio konja i zapalio kuću...
Tim prizorom iz pripovijetke Slavka Kolara ilustrirao je ovih dana Dubravko Radošević strahote deflacije i razloge zbog kojih danas sve središnje banke u svijetu imaju zadaću da ne dopuste njezinu pojavu.
Štoviše, kako bi imale veću sigurnost, nastoje postići da cijene prosječno rastu barem dva posto na godinu. Ali, čak deset godina nakon izbijanja deflacije u Velikoj recesiji 2008. godine, unatoč tome što je svoju kamatnu stopu spustila na nulu i poslovne banke otkupom njihovih vrijednosnica preplavila sa 2,6 bilijuna eura “svježe tiskanog” novca, Europska središnja banka (ESB) nije uspjela temeljnu inflaciju u području eura podići iznad jedan posto i tako izaći iz zone opasnosti od deflacije.
S krajem ove godine, međutim, Europska središnja banka posve prestaje otkupljivati vrijednosne papire od banaka pa cijeli svijet strepi za ekonomsku sudbinu Europljana. Ako Europi opet prijeti deflacija, a Europska središnja banka svoju kamatu više ne može spuštati niti će povećavati ponudu novca, hoće li hrvatski “seljaci” ponovo u nervnom rastrojstvu zbog deflacije “ubijati konje” i “paliti domove”, kao 1933. godine u Kolarovoj pripovijetci? To uopće nije isključeno.
No, Europska središnja banka nije ostala bez ikakva oružja za borbu s deflacijom, samo što je to oružje sada drukčije, sofisticiranije, ne temelji se više na neinflatornom “štampanju novca” nego na “strategiji komunikacije”, i zove se “smjernice buduće monetarne politike”. Taman kad je i šira javnost počela shvaćati i prihvaćati monetarnu politiku nazvanu “quantitative easing”, s Novom 2019. godinom u Europskoj uniji nju nasljeđuje “forward guidance”, ponovo nešto o čemu ništa ne znamo i o čemu ćemo tek morati učiti da bismo razlikovali, na primjer, “strategiju najave smjernica buduće monetarne politike s Odisejevim elementom” od one “s Delfskim elementom”.
Jer, to i nama u Hrvatskoj neće odrediti samo razvoj i funkcioniranje gospodarstva, nego i razinu životnog standarda.
A rasprave o tome hoće li “forward guidance” u održavanju stabilnosti cijena (ni deflacija, ni inflacija veća od dva posto) funkcionirati, danas su u svjetskim stručnim i znanstvenim krugovima jednako žustre i temeljite kao i rasprave o “quantitative easingu” prije desetak godina, i tim su zanimljivije što za tu novu monetarnu politiku ili “strategiju” nema povijesnog iskustva.
Konačan odgovor dati će tek praksa, no prve su procjene i prognoze optimistične.
Taman kada je došao red na istočnu europu da dobije malo tog naštampanog novca bez pokrića licemjerna urbana zapadan europa odlučuje prestati štampati. Makar i propali zapadnjak neće ništa dati istočnjacima. Mi njima trebamo samo kao tržište za njihove sve lošije proizvode.