Mučna saborska događanja samo su dnevnopolitička posljedica potencijalno blagotvornog narušavanja učmalog sistema isprepletenih financijskih, gospodarskih, političkih, pravosudnih i medijskih struktura, koje će tek u sljedećim mjesecima dobiti pravi rasplet.
Korumpiran sustav koji implodira, poput našeg, ne može iznaći rješenje unutar samoga sebe, već ga je moguće uzburkati samo poticajem izvana. U slučaju Perković – Mustać to je bio njemački sud i europski uhidbeni nalog koji je stupio na snagu ulaskom u EU, što je izazvalo prvo pucanje starog sistema i na trenutak iznijelo na vidjelo stvarnu anatomiju političke moći u Hrvatskoj.
Trenutak usporediv s tim je pucanje Agrokorova balona, do kojeg nikada ne bi došlo da je Gazda ostao ograničen na Hrvatsku. No kako je njegovo poslovanje i zaduživanje izašlo iz okvira domaće banane, došlo je do sloma, pri čemu je balon probolo rusko upozorenje kako bi bilo lijepo da počne vraćati dug. Sve ovo što se događa je domino-efekt tok inicijalnog potresa. Nepronični su svi motivi zbog kojih je Milanović svojevremeno očajnički čupao Perkovića i Mustača, kao što danas Plenković nastoji vaditi Gazdu i “sinove”. Uz loš SDP mogao je komotno vladati barem još jedan mandat.
Umjesto toga je donošenjem lex Agrokor stavio svoju političku “glavu” na panj i ona će, ako Agrokor nakon 15 mjeseci prinudne uprave ipak propadne i ode u stečaj, odletjeti u ljeto 2018., sve i ako do tada uspije iskontrolirati sve ostalo. Početak i kraj priče su jasni. Sve između se moglo odigrati na razne načine, na žalost, trenutačno se događa na najgori mogući, koji bi bio smiješan da nije tužan, jer narušava ugled ionako krhkih institucija.
Što smo sve mogli čuti i naučiti u prvom tjednu burnog političkog razvoda Mosta i HDZ-a? Počelo je, prema onome što tvrde vodeći ljudi Mosta, histeričnim scenama, pa se mostovci žale na agresivne HDZ-ovke – bivši ministar Šprlje svjedoči kako ih je nakon smjene ministrica Dalić ispratila psovkom, a Grmoja tvrdi kako je ministrica kulture, iziritirana zakonom o arhivima, s njim komunicirala ne preko mobitela, već mobitelom, pa je poziva na poligraf.
Uvjerili smo u srijedu kako nitko ne može braniti HDZ-ovu Vladu srčano kao Pupovac, ali isto tako jasno je da je za HDZ stoput gore kad ga Pupovac brani nego kad ga bili Glavašević napadaju. I za to će platiti cijenu.
Vidjeli smo i kako je novi, HDZ-Pupovac prozivao Most za fašizam, jer se Grmoja usudio reći da je “brak” s njim puno skuplji nego novi izbori, kako se Ivica Mišić kleo u svoje poštenje, Saucha preko noći doživio pavlovsko prosvjećenje pa danas glasao suprotno od onoga za što je jučer dao potpis. Kako su se te saborske noći HDZ-ovci lijepo mazili s Pupovcem, očekivati je da će uskoro i Novosti početi s hvalospjevima Todoriću i Mariću.
Vidjeli smo i kako Hasanbegović i Esih pušu u istu tikvu s Pupovcem, a Grmoja i Petrov sa SDP-om. Kako se u istom klubu Lovrinović kladi na jednu, a Mišić na drugu opciju. Doživjeli smo i da se general Glasnović prvi put u životu povlači s borilišta. HDZ-ova taktika bila je jasna – ostaviti neriješenu situaciju do lokalnih izbora, a onda koalirati s HNS-om, a ako oni budu tražili previše, mogu ići i s kombinacijom HSS-DS-Lovrinović.
Hasanbegovića i Esih branili su se ističući kako oni ne bi pristali na preslagivanje s HNS-om i Pupovcem, ali su onda pupastim glasovanjem otvorili put da do toga eventualno dođe nakon lokalnih izbora, pri čemu Plenković-Vrdoljak-Pupovčevoj Vladi ili onoj u kombinaciji s HSS-IDS-om umjesto HNS-a, neće trebati njihove ruke, pa su ispali naivni i propustili najbolji tajming za definitivni raskol s Plenkovićevim HDZ-om, koji će ih ionako odbaciti.
Ideološki gledano, nema nikakve prepreke za koaliciju HDZ-a i HNS-a. Kompletna današnja vrhuška HDZ-a, od Plenkovića, preko Božinovića do Dalić, ispražnjena je od vrijednosti i ideologije, osim nekritičke eurofilije, i svi oni su jednako kao u HDZ, mogli svojevremeno ući i u SDP-ili HNS, kako što je, primjerice, Vrdoljak mogao biti jedan od njih u ovakvom HDZ-u.
Plenkovićev, Božinovićev i Dalićkin HDZ može surađivati s HNS-om lakše nego sa svojim desnim krilom ili Mostom. E sad, to što neki birači HDZ-a tvrde kako nisu glasovali za tijesno savezništvo s Pupovcem ili za HNS-ovu kulturnu politiku, to je njihov problem. Neki od njih bi fetišistički dali glas HDZ-u i da mu na čelo dođe Pupovac što, prema svemu viđenom posljednjih dana, i nije više nemoguć scenarij.
Nakon lošeg snalaženja bloka Hasanbegović – Esih – Glasnović tom biračkom tijelu na sljedećim izborima kao jedina opcija ostaje Most, naravno, ako “izađe iz ormara”. Već sam ranije pisao kako je osnovna razlika između HDZ-a i Mosta u tome što današnji HDZ glumi da jest ono što nije, tj. konzervativna, demokršćanska stranka, i time kupi većinsko hrvatsko biračko tijelo, a Most glumi da nije ono što jest, a to je upravo ono što HDZ simulira.
Nakon svega, bilo bi nerazumno da Most vjeruje kako može dobiti i neke lijeve prosvjedne glasače. Most dugoročno može ostati kao ozbiljan politički faktor samo ako se profilira kao demokršćanska stranka i potuče s HDZ-om, a ne sa Živim zidom, za isto biračko tijelo. A sad smo na pragu toga.
Vrdoljakova fobija od Željke Markić, koju opetovano posljednjih dana spominje kao saveznicu Mosta, možda je zanimljiv signal u tom pravcu. Osim bježanja od vrijednosnog profiliranja, do sada je najveći Mostov problem bila kadrovska politika. Predugo su u tom smislu lutali i uzimali ljude “s koca i konopca”, od HDZ-ovih disidenata poput Prgometa, koji im je brzo odlepršao, preko neobuzdanog Petrine, mutnih Lovrinovića i Mišića do diletanata poput Pauletića u Splitu.
Dok se tragikomedija odvijala u Vladi i Saboru, Milan Bandić je doslovno prepuknuo od truda za građane, i to u za njega arhetipskoj situaciji. Kao što je tenoru vrhunac nastupiti u milanskoj Scali ili tenisaču na Wimbledonu, tako je njegov zvjezdani trenutak, u kojem je najviše svoj na svome, prvomajsko dijeljenje graha u Maksimiru.
Bruh mu je, dok je za dobrobit Zagrepčana podizao kazan s grahom, iskočio taman zgodno da ne mora na sud prije izbora, a slika Bandića u bolesničkom krevetu s velikim plišanim medom već je ušla u antologiju hrvatskog političkog imaginarija. I pandanu mu Kerumu u Splitu događanja na nacionalnoj razini idu u prilog jer glavnom protukandidatu Krstuloviću Opari sve teži uteg o vratu postaju zadnje HDZ-ove peripetije.
Dok pišem ovaj tekst, još se ne nazire konačni rasplet. Jasno je samo kako bi za HDZ bilo političko samoubojstvo koalirati s HNS-om prije lokalnih izbora. Jer onda bi bilo najlogičnije da HDZ podrži Mrak Taritaš u Zagrebu, a da se ionako žrtvovani Prgomet povuče kao Pauletić u Splitu. A budući da su i Bandićeve ruke u Saboru uz HDZ kao dio potencijalne nove većine, dosljedno bi se i Mrak Taritaš i Prgomet trebali povući u korist Bandića.
Sandru Švaljek podržavaju strančice i mediji koji su također uz Plenkovića pa je najpoštenije da Bandić na kraju bude jedini kandidat u Zagrebu.
Most zbog Pauletićeva diletantskog povlačenja u Splitu i neuvjerljivog kandidata u Zagrebu na lokalnim izborima u dva najveća grada neće nimalo profitirati od ovakvog raspleta na nacionalnoj razini. Ako se Most i formalno “outa” i brendira kao konzervativna stranka nekorumpiranih ljudi, a kadrovskim pojačanjem dobije na kompetenciji, može ozbiljno ugroziti HDZ koji, nakon svega viđenog ovih dana, sigurno gubi dio desnih glasača.
HDZ je, unatoč privremenoj pobjedi, div na staklenim nogama i Most će ih u kampanji lako tući prikazujući ih kao monstruma kojeg sačinjavaju Todorićeva glava, Sauchin obraz i Pupovčev dah.
No ako Most ostane pri starom modelu – “vrijednosti nisu u prvom planu, već reforme”, očekivati je da će ponoviti otprilike isti rezultat pa je nakon sljedećih izbora, kad god oni bili, moguća preslika sadašnjeg stanja i nakon još jedne krize vlasti, kao u filmu Beskonačan dan – još jedni izbori kao potvrda trajne neupravljivosti zemljom i potrebe za promjenom izbornog sustava, oko čega će se, opet, teško postići konsenzus.
Hrvatska je zemlja koja ima malo manjina, negdje oko pet posto, ali koje imaju moć kao da ih je pedeset posto. Razlozi tome su pretjerano i nepotrebno forsiranje tih manjina u medijima te natjecanje političara kako bi im dali što veća prava na štetu većinskoga naroda a u svoju privatnu korist.