Hoćemo li mijenjati kutiju cigareta? Ili traperice? Bile su to česte scene u centru Sarajeva prije tri desetljeća, u doba kada se cijeli svijet okupio u gradu domaćinu Zimskih olimpijskih igara.
Kazahstanci su, navodno, bili tada loša opcija za ‘'trampu'’, roba koju su nudili bila je za izbjegavanje. Na cijeni su bili Amerikanci, Francuzi, Nijemci, oni su nudili kvalitetu..
Prva limenka Coca-Cole
Bilo je to doba, što je možda iz današnje perspektive teško shvatiti, u kojem su ljude oduševljavale jednostavne stvari. Recimo, prvi doticaj s Coca-Colom ili Fantom u limenci. Ili šećer, koji nije bio u kocki ili rinfuzi, već zapakiran u lijepe vrećice na kojima je maskota Igara, Vučko, bio u raznim pozama s olimpijskih sportova.
U političkim i sportskim okvirima, radilo se o najvećem događaju u bivšoj Jugoslaviji, tada je vjerojatno svaki stanovnik zemlje bio ponosan što će se najelitnije svjetsko natjecanje održati u blizini, a i danas stanovnici BiH tvrde kako su ta dva tjedna u veljači 1984. godine najblistavije razdoblje njihove zemlje.
Nije bilo sve glatko, danima su pogledi bili upereni u nebo iznad Sarajeva, snijega nije bilo ni za lijek...
– Hoće li se vrijeme urotiti protiv nas? – to je bila briga svima.
U noći uoči otvaranja nebo se otvorilo, a Sarajevo probudilo s metar snijega na ulicama i okolnim planinama. Uz pokoju zraku sunca, dan uoči otvaranja Igara mnogi pamte kao dan iz bajke.
Svi pričali isto: “No problems”
– Ma cijela ta dva tjedna bila su kao iz bajke. Nitko nikoga nije mrko pogledao, nije bilo niti jednog incidenta, organizacija je bila savršena, usudili bismo se reći najbolja čak i do danas – prisjećaju se ponosno Sarajlije.
Organizaciju su novčano pomagali mnogi građani, bilo iz Zagreba, Beograda ili Ljubljane, pomagao je tko god je mogao, a bilo je i posve neočekivanih situacija:
– Često se događalo da taksisti voze besplatno, da oni koji su bili neljubazni imaju osmijeh na licima, čak i da džepari vrate netom ukradeni novčanik... I gdje god se okrenuli, često biste čuli “No problems”.
Pamti se tek jedan ugostitelj koji je želio iskoristiti situaciju, koji je na Baščaršiji zaračunao trostruki račun i to upravo - slavnom glumcu Kirku Douglasu.
U Sarajevu se još i danas rado prisjećaju posjeta slavnoga glumca Kirka Douglasa, koji je i prije bio čest gost u Jugoslaviji. Malo je poznato kako je u Starigradu Paklenici Douglas snimao jedan od svojih prvih filmova, “Protuhu”, te da se na plaži ispred današnjeg hotela Alan njegov sin Michael kao klinac igrao u pijesku.
No, zanimljiva je priča i iz sarajevskog hotela Evropa.
– Bio je tu za vrijeme Olimpijskih igara 1984., u doba kada sam počeo raditi. Vidjelo se odmah da se radi o čovjeku s porocima, ali velikom gospodinu. Volio je kocku... Prokockao bi u noći 100 tisuća dolara, a iz kockarnice bi izišao nasmijan, normalan i dobro raspoložen. Onda bi došao kod nas na večeru, postrojio bi nas konobare kao vojnike i svakome bi dao po sto dolara. Pamtimo ga i danas kao velikodušnog – ispričao je konobar Miralem Turčalo tamošnjim medijima.
Od anegdota iz tog doba slavna je i ona kako su Olimpijske igre dobile himnu. Naime, tadašnji su politički oci himnu naručili od najpopularnijeg rokera Gorana Bregovića, frontmena Bijelog dugmeta. On je ponudu prihvatio te marljivo snimio i spot. Međutim, kada su pogledali Bregovićevu himnu “Hajdemo u planine (jer tamo nema zime)” sa stihovima “Svaki džukac vidi dude moje curice” ili riječima “malene gaćice” koje se dovode u kontekst s “đacima i milicajcima”, društvo iz partije ostalo je u šoku. Očekivali su pjesmu u slavu sporta i Igara, u olimpijskom duhu...
No to, kod Brege nije bio slučaj. Da stvar nije slučajna, istu je “igru” odigrao tri desetljeća poslije, kada su lani od njega himnu naručili talijanski organizator svjetskog nordijskog prvenstva u Trentinu. Za dogovorenih 84.700 eura Bregović im je poslao pjesmu koja neodoljivo podsjeća na spomenuti stari hit “Hajdemo u planine” u kojoj se ne govori o sportu, nego o vinu, kućicama na snijegu u kojima se vodi ljubav do jutra (!) te se nigdje ni ne spominje Val di Fiemme, domaćin prvenstva, koji je i platio “himnu”. Usto, himna je procurila na internet 20 dana prije otvaranja prvenstva, a nadali su se da će biti iznenađenje...
Nekad bajka, poslije mora
Simbol igara bila je istočnonjemačka klizačica Katarina Witt koja je nakon nastupa u Sarajevu i postala jedna od najvećih sportskih ikona kraja 20. stoljeća. Što se domaćih favorita tiče, skijaška natjecanja bila su najveći izazov. Ali, favorizirani slalomaši Bojan Križaj i Boris Strel razočarali su na Bjelašnici. Ponos nacije bio je jedini domaći predstavnik koji je došao do medalje, slavni Jure Franko, srebrni s veleslaloma, kojeg pamte po paroli “Volimo Jureka više od bureka!”
Hokejaški turnir bio je i tada najveća poslastica, zvijezde su bila najslavnija navala SSSR-a svih vremena, poznata kao KLM-trojac Krutov - Larionov - Makarov, koja je uz bekove Fetisova i Kasatonova činila “veliki crveni stroj”. Zgodne su anegdote poput one kada su ‘pali’ Talijani (5:1) a pobjeda se na ulicama Sarajeva slavila kao da su jugoslavenski hokejaši postali svjetski prvaci uz “Uno, due, tre, quattro, cinque” da ih Talijani razumiju, ali i ona kada je bosansko-slovenski hokejaš Mustafa Bešić zabio Nijemcima već u prvoj minuti. Nakon toga, nakon svakog gola, dvorana na Skenderiji bi se orila MU-STA-FAAA, MU-STA-FAA. I to bez obzira tko bi bio strijelac!
Inače, u godinama koje su slijedile, hokej je postao izrazito popularan u Sarajevu, tamošnja je Bosna igrala i prvu ligu, a tada su utakmice u Zetri bile posjećenije od košarkaških dvoboja Bosne i Cibone, koja je u to doba 1985. i 1986., imala titule europskog prvaka. Hokej se danas vratio u Zetru, ovih dana odigrane su dvije hokejaške utakmice između Olimpije i KAC-a, a dvorana je bila krcata, oba puta više od 8000 ljudi, podsjećalo je to na vrijeme Igara.
Od simbola mira od razaranja
Posebnu priču ima i staza za bob, jedna od rijetkih u Europi, a prema mnogima najbolja i najsigurnija. Dapače, godinama je bila najjužnija bob staza na svijetu, sve do Igara u Sočiju, koje su tek nešto južnije. Usporedbe radi, u SAD-u postoje samo dvije staze za bob, u Lake Placidu i Salt Lake Cityju... Danas je posve uništena, a za popravak su male šanse jer su u ratu posve uništena postrojenja za izradu leda. Srpski snajperisti izbušili su rupe u betonskim zidovima na bob stazi smještenoj na Trebeviću (!?), koju su koristili kao štit.
Igre su, u konkurenciji japanskog Sappora i zajedničke kandidature švedskih Faluna i Göteborga, Sarajlije i dobile jer je taj grad bio poznat kao mjesto početka Prvog svjetskog rata, a ovo je trebao biti simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima. Samo osam godina poslije, Sarajevo je postalo ratna zona. U iduće skoro četiri godine opsade život je izgubilo 11 tisuća ljudi, a danas sva ta borilišta svjedoče o tom razdoblju. Meci, rupe, devastirani objekti, mjesta gdje su se nekad dijelile medalje postala su mjesta na kojima su izvršavane egzekucije...
Crna sudbina željela je da su upravo na mjestu gdje je spomenuti heroj Jure Franko primio medalju na Zimskim olimpijskim igrama kao prvi sportaš s ovih prostora kojemu je to uspjelo, izvršene nebrojene egzekucije... I ta se dva lica Sarajeva, ono iz bajke i ono iz najgore noćne more, danas tamo naočigled isprepliću... Vidi se nevjerojatan ponos koji je u međuvremenu zamijenila velika tuga. Postoji ideja da se u Sarajevu opet održe Igre, ali do toga je dalek put...
Tko je sakrivao istinu i od nje biježao - nikad nije dobro prošao! To ste već davno trebali shvatiti!