U izdanju hrvatske podružnice Isusovačke službe za izbjeglice ovih je dana objavljena knjižica pod naslovom "Treba dignuti glas". U podnaslovu stoji "Prihvat migranata, poziv na hrabrost". Dakle, izdavač knjige je jedna katolička organizacija. Njezin autor je Francuz Benoist de Sinety, također katolički svećenik.
Knjiga je na francuskom objavljena 2018. godine. Benoist je tada bio generalni vikar pariškog nadbiskupa, zadužen, među ostalim, za dušebrižništvo studenata te, kao predstavnik Katoličke crkve, za brigu o migrantima u Parizu. Nadalje, knjigu je s francuskog na hrvatski prevela Vesna Zovkić, mala sestra Vesna, članica katoličkog reda Isusovih malih sestara. To redovničko bratstvo, odnosno sestrinstvo, jedna je od zajednica nadahnutih životom i djelom Charlesa de Foucaulda, francuskog vojnika, istraživača, pa onda svećenika i misionara kojeg je nedavno, 15. svibnja, papa Franjo proglasio svetim. Njegovi štovatelji i štovateljice, sljedbenici i sljedbenice, znaju ga kao malog brata Karla.
Naposljetku, sam papa, poglavar čitave Katoličke crkve, ovu je knjižicu nazvao draguljem.
Zašto nabrajam sve ove gole činjenice o knjižici od stotinjak stranica? Zato da bih ukazao i naglasio kako je ona u svojoj srži – kršćanska, katolička. Svi uključeni u njezin nastanak, kao i u njezino objavljivanje u Hrvatskoj, katolici su, štoviše, svećenici, redovnici i redovnice. A predgovor hrvatskom izdanju napisao je Bože Radoš, varaždinski biskup, katolički dabome. U svom tekstu on kaže isto što je o knjižici rekao i papa Franjo: "Knjiga poziva na hrabrost". Ali je i dodao: "Hrabrost je pročitati ovu knjigu!"
Upravo te biskupove riječi mene su se snažno dojmile. Zapitao sam se: što je to u toj knjižici toliko opasno, toliko riskantno, toliko izazovno da samo njezino čitanje predstavlja hrabar čin? Zašto katolički biskup za knjižicu iznjedrenu u samom srcu Katoličke crkve kaže da iziskuje hrabrost pročitati je? Skriva li se možda u njoj sjeme neke opasne hereze? Je li vjera katolika i katolkinje koji će je čitati, a njima se u prvom redu valjda katolički biskup obraća, možda u opasnosti? Ne. Vjeru ta knjižica ne dovodi u pitanje. Ali mogao bi se zatresti konformizam, oklop tradicije i pukih običaja, komotnost, samoljubivost i štošta drugo u što se kršćanska i svaka druga vjera tako lako uviju, zakamufliraju, pa se na kraju i izgube.
Uostalom, nepotrebno tumačim biskupove riječi, jer je on sam u nastavku objasnio što je to hrabro u čitanju ove knjižice: "Izložiti se mišljenju koje nije u trendu i koje može 'kontaminirati naš trijezni stav o migrantima'. Hrabrost je staviti u pitanje svoj stav, odnosno priznati da to često i nije moj osobno izgrađeni stav, nego tek nešto presnimljeno s matrice javnoga mnijenja. Hrabrost je odvažiti se, barem na kratko, i pogledati dioptrijom srca onih koji iz blizine gledaju u oči čovjeku, bratu – migrantu – i u istom pogledu prepoznati srce puno nade u bolji život, ali i straha da će u nama susresti hladan pogled koji graniči s prezirom."
Biskup Bože Radoš predsjednik je Odbora Hrvatske biskupske konferencije za migrante. Sjedili smo zajedno u gimnazijskim klupama i od tada se nismo susreli. Ali, pamtim dobro njegovu veselu narav i bistar, radoznao, susretljiv i ljubopitljiv pogled kojim je već tada gledao život i ljude oko sebe. Zato sam nekako uvjeren da je kao čovjek duboko uzdrhtao i bio do dna duše potresen pročitavši knjižicu "Treba dignuti glas" i shvativši koliku hrabrost ona od njega prvog ultimativno zahtijeva i traži. Jer, treba biti hrabar pa najprije priznati sebi da se kao ljudi često skrivamo iza tog "trijeznog stava o migrantima" koji nam služi kao alibi, kao opravdanje i isprika zašto nećemo, ne možemo ili ne znamo kako smoći hrabrost da bismo doista živjeli ono što kažemo da vjerujemo: da je svaki čovjek naša sestra i naš brat, a pogotovo onaj u nevolji, onaj na putu, koji traži bolji život, onakav kakav mi već imamo. Od početka do kraja, svakom svojom stranicom knjižica francuskog svećenika zasijeca u savjest čitatelja. Ali, da se razumijemo, nije to samo neka vjerska, katolička, kršćanska stvar. Benoist de Sinety ne izlaže čitatelja ničemu čemu nije najprije podvrgnuo samog sebe, svoju vjeru, svoje svećeništvo, humanizam, svoje francustvo, svoje europejstvo, na kraju krajeva, svoju ljudskost.
Olako se nabacujemo na vjernike i na crkve optužbom za licemjerje, nedosljednost i nedovoljnu vjeru. Ništa manje zahtjevno, ako ćemo biti pošteni i iskreni prema sebi, nije ni slijediti sekularne humanističke vrijednosti, propovijedati Povelju Ujedinjenih naroda o jednakosti svih ljudi, biti borac za ljudska prava s Beethovenovom ili nekom drugom himnom na usnama.
Skrivamo se iza istih kompromisa i iste "trijeznosti", govoreći sebi ono što si je Benoist de Sinety, kako priznaje, govorio još dok je bio župnik župe Saint-German-des Prés u srcu Pariza. Kad mu je mladi župljanin došao s prijedlogom da u prostorijama župe preko zime zbrinu nekoliko beskućnika, župnik je isprva "trijezno" rezonirao kako "župa ne može primiti svu bijedu svijeta..." A onda je pronašao hrabrosti odazvati se i bio iznenađen velikodušnošću svojih župljana, u koju ni sam nije bio vjerovao, koji su svesrdno podržali akciju vlastitim srcem i vremenom za nevoljnike.
Charles de Foucauld, mali brat Karlo, nije otišao duboko u sjevernoafričku pustinju, među nomade, muslimane, kako bi ih uvjeravao da je njegova kršćanska vjera bolja ili ljepša. Njegovo je misionarsko pravilo bilo krajnje jednostavno: "Moj apostolat mora biti apostolat dobrote; vidjevši me, moraju reći: 'Budući da je ovaj čovjek dobar, njegova religija također mora biti dobra.'"
Svaki kršćanin koji je ikada ozbiljno razmislio o svojoj vjeri susreo se s najdubljom istinom: to je čista ludost i da bi se takva ludost slijedila, potrebna je hrabrost. Velika hrabrost.
Imam više divnih prijatelja i prijateljica koji se nesebično, koliko god i kad god mogu, pa i mnogo više od toga, posvećuju pomaganju i služenju migrantima. Neki su vjernici, poput male sestre Vesne, neki ne mogu smisliti ništa crkveno, a njihova duhovnost i njihova ljudskost potpuno su isti. To su ludo dobri i ludo hrabri ljudi.
Najmanje sam vam, zapravo, ovdje govorio o knjižici "Treba dignuti glas", koja je trebala biti glavna tema. Ali, shvatili ste valjda na što vas pozivam i izazivam: nabavite je, čitajte je i provjerite imate li hrabrosti pogledati u oči svojim sestrama i braći ljudima, ma koje (ne)vjere bili.
