Živimo u toliko proturječnom svijetu da je postao do dosade predvidljiv. Jasno, predvidljivost se odnosi na krajnji epilog, ali do njega mora proći još nekoliko logičnih faza. Ono u što nas se pokušava uvjeriti jest da su spomenute proturječnosti njegova najveća vrlina pa je tako postalo logično i normalno pokretati preventivne ratove da bi se sačuvao mir!? Onda imate situaciju da se pojmovi slobode striktno vežu uz pojmove demokracije, tržišta, kretanja kapitala i neodmjerene potrošnje. Zatim, zabava, sport, marketing i politički marketing postali su industrije. Pa žensku modu, a time i standarde ženske seksualnosti kreiraju i diktiraju oni koji ne vole ženska tijela. Na kraju, i novine koje upravo imate u ruci i za koje znate kako se zovu, kupit ćete i pročitati ih – ujutro.
Podruštvovljeni troškovi i rizici
Da, da ne zaboravim temeljno proturječje – kapitalizam nije ništa drugo nego “državni socijalizam, ali samo za bogate”. Snalaziti se u takvim koordinatama u prvi mah može izgledati nemoguće, ali je u principu jednostavno ako se s njima pomiriš na vrijeme. Poglavito s ovom posljednjom. Chomsky je u sažetoj definiciji kapitalizma donio i njegovu glavnu kontradikciju kroz koju se zrcali i permanentni strah bogatih da bi se socijalni egalitarizam mogao proširiti na sve društvene slojeve. Jer na vrhu se uzima prema potrebi, država je suštinski osigurač od mogućeg poslovnog neuspjeha pri čemu se “troškovi i rizici podruštvovljuju, a dobit privatizira” te se, suprotno svim deklarativnim urlanjima, “ovlasti države ne smanjuju, nego jačaju kako bi više nego prije služile potrebama bogatih”. Doduše, smanjuje se korisnost države za srednji sloj koji se iscrpljuje do besvijesti, ali državu liberalni kapitalizam i ne vidi kao jamstvo općeg blagostanja, nego kao samoposlugu za svoju privatnu socijalističku filozofiju. Uostalom, kada govorimo o pravima manjina, moramo znati da postoji manjinska skupina čija su prava savršeno zaštićena i to je manjina bogatih. Da bi se to ostvarilo, trebalo je samo prigrabiti sve ključne poluge moći, do krajnjeg apsurda dovesti nepravdu pri raspodjeli resursa i pronaći one neuralgične točke koje će zabaviti javnost kao opravdanje za nepravedne politike. Tako je stvoren model u kojem je ključan element protekcionizam, a ne sloboda. Aktivirana je “patriotska rulja” koja će širiti shizofreniju potrebe za stalnom mobilizacijom protiv izmišljenog neprijatelja koji prijeti da će nas proždrijeti. Thomas Reifer napisao je da je “ideologija nacionalne sigurnosti ključna u klasnom ratu protiv siromašnih” i sad, skuplja li se ona iracionalno u šatoru u Savskoj ili traži druge poligone za svoju neznanstvenu fantastičnost, posve je minorno u uzroku kad ga suočimo s posljedicama.
Desni kršćanski radikalizam
Jednostranost tumačenja nije više samo pitanje pobjedničke interpretacije povijesti, nego dubokog određivanja budućnosti za koju Chomsky smatra da “o tome kako države koriste svoju prošlost ovisi kako će se dalje razvijati”. Možda je hrvatski razvoj stoga i ušao u potpuno bezizlazje jer smo i ostali zamrznuti u pat-poziciji prošlosti. Kolosalno urušavanje svih vrijednosti ne može svoje ekskluzivno opravdanje pronaći samo u korumpiranosti, pokvarenosti i nesposobnosti političkih te gospodarskih vođa. Nagomilati basnoslovno bogatstvo u tek jednoj generaciji i možeš jedino ako si korumpiran i pokvaren, a pokrivaš ga ako si podoban, dakle nesposoban, tako da je s te strane sve na logičnom mjestu. Stvari se zato trebaju garnirati neophodnim mitovima poput poduzetništva, mogućnosti izbora, potrošnje kao samog odraza slobode, otvorenosti tržišta, rizika ulaganja kao glavnog pokretača razvoja. Okovat će nas predrasudama zbog kojih ćemo se morati zgražati nad prijetnjom radikalnog islama koji ljudima reže glave, ali pritom nećemo smjeti vidjeti desni kršćanski radikalizam koji stvara preduvjete sustava u kojem Isus, bez obzira na to što je tražio nesebičnost dijeljenja, postaje pokriće za otimačinu. Nije nimalo slučajno da je Yeshayehu Leibovitz rekao kako će „tlačenje drugih ljudi dovesti do ozbiljne moralne degeneracije, korupcije i unutarnjeg propadanja“. No, to se već dogodilo. Ono što nas očekuje jest posljednji udar. Na redu su zdravstvo, školstvo, voda i jadni preostali resursi.
>> Berlinski zid pao je samo za neke: Sedam država danas imaju manji BDP nego 1990.
