Napokon jedan dobar potez premijera Zorana Milanovića. Smjena neposlušnog i, što mnogi komentatori i analitičari zaboravljaju, kontradiktornog ministra Slavka Linića je potez koji bi trebali pozdraviti svi osim, možda, zagriženih SDP-ovih partijskih činovnika. Još mogu razumjeti kada se bivša glasnogovornica vlade Ivana Grljak onako dirljivo oprašta od “druga Slavka”, baš kao što su se nekadašnji partijci opraštali od voljenog Tita. Ta ona je ipak najljepše profesionalne trenutke doživjela zahvaljujući Partiji. Ali takvi su svati u manjini pa je onda zaista čudno da je ta, jedna od rijetko dobrih državničkih odluka premijera, dočekana s prijezirom i gotovo jednodušnom osudom.
Gledajući sukob SDP-ovih titana s ugodne distance i bez suvišnih emocija, stvari ipak izgledaju puno drukčije. Ako je jednodušan zaključak da je Vlada nesposobna te da ne može izvući zemlju iz krize, onda je jedina bitna razlika između Milanovića i Linića u njihovu osobnom poštenju. Potrebno je samo provjeriti koliko su njih dvojica koristila javne funkcije za osobne probitke i, što je možda još bitnije, za usluge svojim prijateljima. Kada stvari gledamo iz te perspektive, onda nema nikakvih dvojbi oko toga koga izabrati.
Premijer Milanović je nesposoban, bahat i nema potrebnu socijalnu inteligenciju za vođenje Vlade u tako teškim okolnostima. No, za sada nema ozbiljnih optužbi da je koristio premijersku poziciju za osobno bogaćenje i besramno pogodovanje prijateljima. Upravo je to bitna razdjelnica između premijera i ministra financija Linića koji je, kad smo kod karakternih crta, jednako bahat i agresivan kao i Milanović. Za razliku od premijera, ministar financija nema ni izbliza tako besprijekorno čistu biografiju. Nisu problem samo ona 33 milijuna koje je država po ministrovu nalogu dala za gotovo bezvrijednu oranicu te nekoliko sumnjivih stečajnih nagodbi u kojima su Linićevi prijatelji omastili brke. Cijela politička i gospodarska karijera ministra Linića ispunjena je crnim rupama koje nikada nisu popunjene suvislim odgovorima.
Linić je bio jedan od najutjecajnijih financijaša u Ini još u komunizmu, a o njegovoj kontroli Rijeke, koja se može usporediti s fatalnim stiskom pitbulla, već su ispisane legende. Za vrijeme prvog ministarskog mandata u Račanovoj vladi bio je poznat po tome što je uvijek znao naći način da pomogne prijateljima. Iako se hvali svojom skromnom imovinom, Riječani i oni koji dobro poznaju Linićevu mrežu, potiho će reći da je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Umjesto da mediji i analitičari pokušaju rasvijetliti njegov odnos s famoznim Jozom Kalemom i drugim utjecajnim riječkim poduzetnicima, oni se bave time kako je Milanović “neljudski smijenio Slavka”. Treba uostalom pričekati neko vrijeme i vidjeti je li novi državni odvjetnik Dinko Cvitan mislio i na Linića kada je govorio o lokalnim šerifima.
Način na koji je riječki SDP stao uz bivšeg ministra više podsjeća na “građanske udruge” iz susjedne Italije nego na normalne političke stranke. Što znači izjava Zlatka Komadine da se prljavi veš ne pere u javnosti? Prošla su valjda ona vremena kada je partija bila iznad države. Stoga ovaj potez Milanovića nije dobar samo za državu nego će dugoročno biti dobar i za SDP koji je tim potezom simbolično prestao biti Partija i postao normalna stranka. A to znači da je bitna istina i čiste ruke a ne da se po svaku cijenu skrivaju propusti, pa čak i kriminalne radnje stranačkih drugova.
Vrlo dobar, odličan članak. Samo je malo prekratak, jer je preduga lista sumnjivih i neistraženih "poslova" druga Slavka.