Malo je ostalo vremena da bi se razbistrilo što točno Hrvatska želi i može postići u pregovorima s EU o pravu stranaca na kupnju nekretnina. Ne bude li Bruxelles postavio kakav poseban uvjet, pregovori o slobodnom kretanju kapitala, što uključuju i promet nekretnina, počet će već u ožujku ili travnju. Malo je, dakle, vremena, a praktično nikakvih mogućnosti da se u tim pregovorima Hrvatska izbori za bilo kakve zabrane koje bi strance diskriminirale u odnosu na domaće stanovništvo. U zonu pregovora Hrvatska ulazi s deficitom vremena i manevarskog prostora, uz istodobno vrlo izraženo negativno raspoloženje javnosti prema toj temi.
U ovotjednoj emisiji Otvoreno 85 posto gledatelja koji su se odazvali pozivu na telefonsko izjašnjavanje reklo je da Hrvatska ne bi trebala dopustiti strancima kupnju nekretnina u Hrvatskoj. Kad bi to bio realan odraz javnog mnijenja, Hrvatska bi morala odustati od ulasku u asocijaciju u kojoj je slobodan protok robe, kapitala i ljudi temeljno pravilo. Tko se protivi tom principu, protivi se i samoj ideji učlanjenja u EU.
U ovom konkretnom slučaju, međutim, treba uzeti u obzir da je riječ o anketi tijekom televizijske emisije iz koje je javnost praktično prvi put mogla detaljnije čuti pravne okolnosti u kojima će se održavati pregovori o slobodnom prometu nekretnina. Hrvatska javnost o tome malo zna, što je vjerojatno propust političara i medija. A malo se zna i o uzrocima negativnog raspoloženja hrvatskih građana prema toj temi.
Korijene toga negativnog stava trebalo bi vjerojatno tražiti u činjenici da je relativno kratko vrijeme prošlo od državnog osamostaljenja pa još postoji visoka osjetljivost na sve što u predodžbi hrvatskih građana slabi državni suverenitet. Drugi je mogući razlog odbojnog stava prema pravu stranaca na kupnju nekretnina to što su u procesu tranzicije stranci postali vlasnicima velikog dijela hrvatskog gospodarstva, banaka i strateški važnih kompanija. Njihov ulazak na hrvatski teren često je bio povezan s otpuštanjem viška zaposlenih, što je postupno kompromitiralo djelovanje stranaca u Hrvatskoj.
U negativnom stavu prema ideji da stranci imaju slobodan pristup nekretninama ima i obične ksenofobije, iako vjerujem da je toga zapravo malo, pogotovo u odnosu na otvorenost i gostoljubivost, koja mi se čini karakterističnijom hrvatskom crtom od ksenofobije. Ali barem zbog dva potencijalno negativna utjecaja, Hrvatska je u liberalizaciji tržišta nekretnina upućena na oprez. Još je, naime, velika razlika u kupovnoj moći između građana Hrvatske i članica EU. Velika potražnja za nekretninama mogla bi dovesti do velikog rasta cijena, zbog kojeg bi domaće stanovništvo došlo u još lošiju ekonomsku poziciju od one u kojoj je sada.
U Dubrovniku, na primjer, to se već dogodilo i cijene nekretnina toliko su skočile da su one već sada dostupne samo strancima. I domaćim tajkunima. Zato hrvatski pregovarači moraju tražiti zaštitnu ekonomsku klauzulu, odnosno mogućnost da se, zbog poremećaja na tržištu, za strance mogu ponovno aktivirati ograničenja.
Druga je realna opasnost da se otvaranjem tržišta za strance zemlja otvori i intenzivnijoj devastaciji prirodnih bogatstava te kulturnih dobara. Ali ta opasnost, vidjeli smo, jednako prijeti i od domaćih napadača na prirodne ljepote i pravni sustav koji ih štiti. Hoće li Hrvatska čuvati prirodni okoliš i izbjeći betonizaciju obale, ovisi samo o tome kakvi će biti domaći zakoni i koliko će ih pošteno mjerodavna administracija primjenjivati. Bruxelles može tražiti samo to da ista pravila vrijede i za domaće stanovništvo i za strance.
