Nekada se izbacivanje neistoimišljenika iz stranaka opisivalo puno težim riječima. Bile su to čistke, obračuni, borba za potpunu (pre)vlast. Kada je Sanader to radio s Tuđmanovim i Pašalićevim kadrovima, nisu se previše birale riječi. Bilo je jasno da je to rat i da se rat vidi kao način opstanka. Danas je politika međutim za iste postupke izmislila puno finiji naziv: unutarstranačka demokratizacija.
U skladu s modom “fotošopiranja” stvarnosti izbjegavaju se teške riječi iako je u pozadini samo obična bitka za moć s jedne strane i strah onih koji se boje da bi mogli biti pometeni s druge. Naime, čim krenu raščišćavanja, po novinama se rasprostru političari koji tvrde da se zapravo ništa posebno ne događa, samo se jača demokracija unutar stranke.
Kada dojučerašnja iskrena i žestoka sanaderovka Jadranka Kosor krene micati Sanaderove prijatelje, upre se sa smiješkom dokazivati da ih uopće ne miče zato što su Sanaderovi prijatelji. Ni govora. Ona je naprosto tek sada shvatila kako su grozni zapravo bili ti ljudi s kojima je godinama dijelila saborske i Vladine stolce. Tek joj je sada jasno kako su svašta nezakonito i nemoralno radili. Oni koji još nisu pometeni nekako ne vjeruju u te slatke izjave pa počnu, poput ministra Jandrokovića, govoriti da im se Sanader zapravo oduvijek gotovo gadio, da uopće nisu bili njegov izbor, da im nikada nije bio ni uzor ni oslonac. Čovjeku dođe da skine kapu pred Lukom Bebićem, koji ustrajava na svojoj poziciji predsjednika Sabora ne odričući se onog što mu je Sanader dao i odbijajući da postane politički pokajnik. Svi drugi očekuju da javnost povjeruju da su sve svojim radom, stručnošću i kvalitetom napravili. Kako oni, tako i premijerka.
Kada Račanov izum Zoran Milanović krene na račanovce, a to po novom uključuje i bandićevce ili one koji su takvima prepoznati, to je naravno također u funkciji jačanja unutarstranačke demokracije. Prepoznajući trend, čak i neki dojučerašnji Račanovi prijatelji odjednom kao da nemaju nikakve veze s pokojnim predsjednikom stranke, kao da nisu zahvaljujući njegovoj križaljci ušli u saborske sazive, kao da ih je doista lansirao samo predani rad unutar i izvan stranke. Shvativši da je došlo vrijeme da ljude s biografijom zamijene oni bez biografije, pokušavaju izbrisati svoju prošlost pa ispada da su se i oni politički rodili kada i novi predsjednik stranke. Posve nesvjesni ili nezainteresirani za činjenicu da poštovanje na kraju ipak zasluže oni koji se ne odriču svog života i svoje prošlosti, misle da će brisanjem svoje slike na kolektivnim fotografijama s Račanom kupiti novu sliku na kojoj u prvom redu stoje s Milanovićem.
Kad Đurđa Adlešič daje podršku novom predsjedniku stranke Darinku Kosoru, govoreći o unutarnjim demokratskim procesima u stranci, to ipak ne izgleda kao da je odjednom postala iskrena Kosorova sljedbenica, već više da želi ostati Kosoričina potpredsjednica Vlade. Njezini donedavni partneri, Čehok i Vojković, mogu nestati u bespućima političkih obračuna – jer sada je odjednom i HSLS shvatio kakvi su to ljudi bili u njihovim redovima – ali sigurno je da ih nakon unutarnje demokratizacije stranke više neće biti.
Sva ta silna navodna unutarstranačka previranja govore samo o jednom. Koliko god pokušavali uljepšati stvarnost, u strankama se jednostavno vodi borba na život i smrt. Novi pokušavaju maknuti stare, što bi bilo posve u redu kada bi postojalo ikakvo jamstvo da su novi doista bolji i da donose nešto novo, drukčije, kvalitetnije. Kako u programima, tako i u kadrovima. No, to se ne naslućuje. Vidi se jedino da su metode iste kao nekada, iako je ime novo. Ljudi koji odlaze bivaju zamijenjeni onima koji zapravo žele njihova mjesta i njihovu moć, a ona ovise o ulagivanju novim predsjednicima. Zaboravljaju da ‘fotošop’ drži vodu samo dok se “fotošopirani” ne pojave uživo.
Teško je biti slobodan čovjek, misliti svojoj glavom, a ne npr. Jadrankinom, Milanovićevom, nedaj bože Friščićevom ili Darinka Kosora. Dosta je bilo \"partije\" prije a i sada. Zato mislite i radite svojom glavom.