Uvoz stranih radnika ili robotizacija, dilema je koju je neki dan istaknuo guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, pokušavajući dati odgovor na pitanje kako će Hrvatska u idućem razdoblju očekivanog gospodarskog oporavka supstituirati sve veći broj iseljenika. Hrvatska je do pandemije uvozila oko 70 tisuća radnika iz zemalja koje nisu članice Europske unije, većinom iz BiH i Srbije, ali i iz poneke „egzotične“ države poput Ukrajine, Indije, Filipina i Pakistana.
Međutim, regionalni će kadrovski bazen brzo presušiti pa se po logici stvari uskoro može očekivati veći udio stranaca iz dalekih mnogoljudnih zemalja poput Indije i Pakistana. Za koji dan na snagu stupa vrlo liberalan zakon koji regulira zapošljavanje stranaca iz trećih zemalja. Prema novoj regulativi, nema više kvota za uvoz radnika koje propisuje država. Dovoljno je da poslodavac dokaže da na burzi rada nema adekvatno obrazovanog domaćeg radnika. Demografi su se odmah digli na noge predviđajući da će takva regulacija za nužnu posljedicu imati urušavanje tržišta rada i pad cijene nadnice, dok će s druge strane potaknuti iseljavanje.
Zaboravljaju pritom da je zakonodavac potegnuo za tim rješenjem kao vatrogasnom mjerom jer je hrvatsko tržište rada presušilo odavno. Ono na što bi valjalo obratiti pažnju nije broj stranaca koji će se prije ili kasnije doseljavati u Hrvatsku, već na sposobnost hrvatskog društva i institucija da te radnike adekvatno integriraju u naš kulturološki i pravni sustav, poštujući istodobno sve različitosti koje ti ljudi sa sobom donose. Pravo je pitanje imamo li za to dovoljno znanja, snage i volje.
Hrvatsko je gospodarstvo ove godine potonulo oko devet posto. S obzirom na to da je cjepivo protiv koronavirusa pred vratima, prognoze o petpostotnom oporavku u idućoj i potpunom oporavku u 2022. godini sada su sasvim realne. Tako da u idućih godinu-dvije treba očekivati povećanu konzumaciju liberalnog Zakona o strancima. Kojeg obrazovnog profila će ti stranci biti, odredit će struktura domaće ekonomije. A ona je takva da se naše gospodarstvo većim dijelom oslanja na uslužne djelatnosti iz tercijarnog sektora i građevinsku industriju.
Drugim riječima, u Hrvatskoj ne treba očekivati doktore i inženjere, već konobare i spremačice. A osobe takvog radnog i obrazovnog profila zasigurno je teže integrirati nego visokoobrazovanu radnu snagu. Valjalo bi pritom izbjeći zamku stihijskog stvaranja rasnih i kulturoloških geta u koju su upale mnogo veće i iskusnije zemlje od nas. Pa ipak, mora li biti baš tako? Koliko god predstavljala golem gospodarski i zdravstveni udar, koronakriza se pokazala i izvrsnom prilikom. Prije svega za promjenu gospodarske paradigme na kojoj Hrvatska šepesa već tri desetljeća.
Digitalizacija i zelena ekonomija zacrtana je budućnost Europske unije, ekonomska platforma na kojoj će Europa graditi globalnu konkurentnost. I tu se ne štedi, a Hrvatska ima povijesnu šansu da se ukrca u taj vlak. Za takvo što na raspolaganju su nam golema sredstva iz zajedničke bruxelleske blagajne. Ako ih pametno utrošimo, u idućih pet godina mogli bismo transformirati gospodarstvo koje će podržati željene stope rasta i generirati radna mjesta koja sa sobom donose veće plaće i veću participaciju u zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Upravo ta dva javna sustava, zbog nepovoljne demografske strukture stanovništva, godinama krahiraju. Nije pitanje kada će bankrotirati – u bankrotu su odavno.
Pitanje je koliko će dugo država iz drugih izvora moći pokrivati mirovinske i javnozdravstvene financijske rupe. Primjeri uspješnih poduzetničkih priča mogu poslužiti kao putokaz kreatorima ekonomskih politika. U pet godina Večernjakova izbora gospodarstvenika godine uglavnom su dominirali menadžeri iz tradicionalnih industrija. Do ove koronagodine. Od menadžera na koje smo se sve ove godine gotovo navikli, sada je u najužem krugu ostao samo čelnik Podravke. Ostali finalisti dolaze iz tvrtki za koje je donedavno malo tko čuo. Nanobit, Rimac, Infobip, Infinum uspješne su priče u svjetskim okvirima, a svoj uspjeh nisu gradile na monopolu i političkim vezama, već na inovativnosti, znanju i digitalnoj ekonomiji. Ako je njima pošlo za rukom potući globalnu konkurenciju, zašto to ne bi mogla i Hrvatska?
Ovi iz istoka nisu ništ donijeli dobro u EU, za deset godina, bit če veliki nemiri u EU, jer će ovi napraviti s eurposkim gradovima nove Bejrute