Društvo Splićana u Zagrebu “Marjan” upriličilo je sredinom listopada 2011. godine, dvije i pol godine po izboru Željka Keruma za gradonačelnika, javnu tribinu o Splitu kao gradu slučaju. Gosti na tom dobro posjećenom skupu bili smo novinar Jurica Pavičić, glazbenik Saša Antić iz benda The Beat Fleet i ja. Nakon uvodnih izlaganja, kao što je to uobičajeno za tribine, publika je postavljala pitanja, a Jure, Saša i ja smo se trsili dati suvisle odgovore. Njih su dvojica svoja izlaganja više usmjerili na kritiku „poteštata“ Keruma, a mene je osobito zanimalo kako i zašto je taj veletrgovac populističkoga poriva uopće došao na tu dužnost u prvim izborima kada su se slijedom promjena pravila izravno birali nositelji lokalne vlasti. Tribina se već primicala kraju kad je riječ dobio jedan sredovječni Dalmoš (oznaka za Dalmatince u Zagrebu); pitanje je postavio meni: „Kad bi vam netko, profesore, prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu i rekao da morate glasati na izborima za gradonačelnika Splita, biste li izabrali Marina Jurjevića, Dujomira Marasovića ili Željka Keruma?“ Odgovorio sam instinktivno: „Izabrao bih – metak!“ Taj moj izbor, ma kako bizaran, izazvao je odobravanje prisutnih, a portali i neki drugi mediji su u naslovima izvještaja s tribine istaknuli da bi se sociolog Lalić između gradonačelnika Keruma i (tadašnjih) predsjednika dviju najvećih stranaka u Splitu odlučio za streljivo u glavu.
Zabava sa sucima
Navedene anegdote sjetio sam se prije tri mjeseca kad sam počeo, slijedom zahtjeva medija, davati izjave i intervjue vezane za nastupajuće lokalne izbore, najviše one u Splitu koji bjelodano izazivaju veliku pažnju u javnosti. U tom politički izrazito ćudljivom gradu jako dugo vremena ni jedan političar nije povezao dva mandata na dužnosti gradonačelnika; ovi izbori – Andro Krstulović Opara, iznuren raznovrsnim tegobama i podvrgnut kritikama vezanima za sterilnost svog mandata, nije se ponovo kandidirao – također neće donijeti za to vezanu promjenu. Unatoč tome zadah već viđenog opterećuje ionako odranije ustajalu političku atmosferu u tom gradu, gdje se velike stranke uglavnom doživljavaju slabima i neučinkovitima. Mnogi Splićani i drugi promatrači već se mjesecima snebivaju nad mogućnošću da Željko Kerum, koji razmjerno neloše stoji prema rezultatima nekih anketa, opet zasjedne u fotelju gradonačelnika. On svoje političko sazrijevanje priželjkuje, kako je nedavno rekao u jednom intervjuu, ali mu takva promjena ćudi ne uspijeva. Neugodna afera vezana za zabavu sa sucima početkom godine slijedila je nakon izjava kojima normalizira političku trgovinu (na „Otvorenom“ HTV-a: „A šta vi mislite da se na natječajima o ičemu odlučuje, pa to je sve unaprijed dogovoreno“), a u posljednje vrijeme je zaredao s grubim napadima na suparnike i ostalim ispadima. Uz ostala reagiranja u javnosti na to je Inoslav Bešker iz svoje rimske promatračnice početkom veljače ustvrdio: “Tko god glasa za Keruma, glasa za korupciju. I jedan posto je previše.“ Tada sam i osobno, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, uz ostale opaske ustvrdio kako bi izborna pobjeda Keruma bila travestija nad travestijama. Osebujni političar kojega osobno poznajem reagirao je na taj istup lažima i uvredama na moj račun, koje ustvari zbog za zajednicu štetnoga kontinuiteta takvih obraćanja odgovaraju poruci njegova slogana „Provjereno“.
Lako moguće vraćanje istoga ili sličnoga, ustanovljavam, ipak se ne odnosi prije svega na mogućnost da Kerum ponovo sjedne u fotelju „poteštata“. Takav ishod proljetnih izbora u gradu pod Marjanom i nije jako izgledan, budući da Žele, ako i uđe u drugi krug, ima razmjerno male šanse da u njemu prevlada. Naime, u takvom srazu bi svi istaknuti kandidati, prema rezultatima istraživanjima javnoga mnijenja i drugim uvidima, pobijedili Keruma, kojega teško opterećuju ne samo korupcijske afere i prakse nego i njegove u javnosti već predugo prisutne „grube riči“. Takve istupe pristojni građanski Split, koji će unatoč svemu odlučiti o ishodu drugoga kruga, ne trpi i ne želi slušati od prvoga čovjeka grada. U pjesmi Olivera Dragojevića „Najlipše te jubi oni šta te gubi“, za koju je stihove napisao Momčilo Popadić, kad se pojave takve riječi „među svima, među nama/ to na život već ne sliči/ di smo dušo, šta je s nama“. Kerumu se neprilično komuniciranje i pripadajuće djelovanje već „obilo o glavu“: poražen je u drugom krugu prošlih izbora, iako je u prvom krugu dobio osjetno više glasova više od Krstulovića Opare (32,4 posto prema 24,8 posto).
VIDEO Kerum, Ramljak, Franić, Puljak i Grković: Žestoko sučeljavanje kandidata za gradonačelnika Splita
Lokalni izbori 2017. godine u Splitu i učinci njihova ishoda u mandatu posljednje vlasti naročito su važan orijentir za analizu nastupajućega glasanja u tom gradu. Na njih je izašlo manje od polovine birača (45,5 posto u prvom i samo 38,1 posto u drugom krugu), što je dalo snažan vjetar u jedra HDZ-u kao već tada jedinoj doista velikoj i dobro organiziranoj stranci s discipliniranim biračima u toj sredini. Sva je neprilika da će se opadanje odaziva nastaviti i na izborima koji će se održati 16. svibnja i 2. lipnja ove godine, s obzirom na to da politički akteri gotovo ničim istinski perspektivnim ne impresioniraju obične građane. Aktualna ponuda kandidata u Splitu uglavnom je veoma loša: aspiranti na položaj prvoga čovjeka grada nedovoljno su komunikacijski prepoznatljivi i politički snažni ili su naprosto (postali) „oštećena roba“. U takvu „robu“ spada i razumni Ivica Puljak, kojemu unatoč njegovu demokratskom opredjeljenju neki simpatizeri ljevice i centra vjerojatno neće oprostiti javnosti izloženu političku sramotu iz mladosti, što bi ga moglo koštati ulaska u drugi krug (znakovito pitanje za čitatelje: kojoj političkoj snazi ta afera najviše odgovara?).
Stranke u Hrvatskoj su pojele ljude, o čemu, primjerice, svjedoči mizerna upravljačka kakvoća većine Plenkovićevih suradnika. Po svemu sudeći naročito temeljito su to učinile u Splitu. Prošla su vremena u kojima su na političkom terenu u tom gradu nastupali doista kvalitetni i upečatljivi igrači, bilo da su naposljetku izgubili izbore kao što se zbilo od lokalnoga vodstva SDP-a iznevjerenom Ranku Ostojiću 2009. ili trijumfirali poput Andre Krstulovića Opare prije četiri godine. S tim u vezi valja upozoriti kako su i takvi političari iznevjerili očekivanja građana u obnašanju vlasti, što se napose jasno izrazilo kod posljednjega koji za dobrobit grada nije iskoristio razmjerno veliki kapital civiliziranoga i meritornoga političkog aktera kojim je raspolagao na početku svoga mandata. Krstulović Opara bio je 2017. dobitna kombinacija za uspjeh HDZ-a na izborima, ali – pokazalo se – nije imao potporu u stranci i snagu u sebi da izvadi grad iz blata nemorala i različitih urbanih problema. Umjesto toga se upleo, najviše zbog tipično HDZ-ovske sklonosti održanju vlasti po svaku cijenu, u za formiranje većine potrebnu (HDZ je zajedno sa saveznicima prije četiri godine osvojio malo više od četvrtine glasova, a Kerumova stranka 19,2 posto) „trgovačku“ koaliciju s gremijem tajkuna koji je već prije toga prilično propao u biznisu. Interese Keruma ta je koalicija, samo na prvi pogled neprirodna, očito zadovoljila (2017. nije ozbiljno ni htio, smatram, opet postati gradonačelnik, a to ne želi gorljivo ni sada), baš kao što je spreman na održanje saveza s HDZom i nakon ovih izbora. Ali vladajuća stranka za kandidata više nema Krstulovića Oparu, nego Vicu Mihanovića. Taj ravnatelj Lučke uprave, prema dojmu mnogih nesimpatične pojave, kako svojim komuniciranjem (slogan ViceGradonačelnik je u ovoj već bilingvalnoj zemlji doista bizaran, a ViceKonkretno uz to i neodgovarajući za pristup i učinak HDZ-a i njegovih političara), tako i narušenim ugledom (afera vezana za moguće plagiranje doktorata u tekstu kojega ima i nebuloznih rečenica) unatoč velikim marketinškim naporima i potpori stranke ne uspijeva se nametnuti kao izraziti favorit izbora.
SDP-ov anonimac
Ali Mihanoviću na ruku idu slabosti njegovih suparnika. Prije svega se to odnosi na kroničnu krizu gradskoga SDP-a, koji se već dulje od pola desetljeća ne može oporaviti od u mnogo čemu katastrofalnoga mandata Ive Baldasara, a jako pati i zbog nedostatka političkih ideja i kadrova. Zbog tko zna kakvih razloga predsjednik splitskoga ogranka te stranke Goran Kotur ne pristaje kandidirati se za gradonačelnika pa je SDP nakon dugoga premišljanja i teških unutarstranačkih sporenja za kandidata istaknuo – anonimca. Ante Franić poručuje kako je baš on „Novo lice Splita“, ali su lijevo usmjereni kandidati, ionako razočarani besplodnošću Partije na nacionalnoj razini, vjerojatno skloniji Ivici Puljku ili Jakovu Prkiću, kandidatu koalicije Pametno/Možemo/Nova ljevica, a pojedini i iskusnoj nezavisnoj kandidatkinji Branki Ramljak koja se udružila s imućnim veletrgovcem Tomislavom Mamićem. Prkić je agilan i perspektivan političar, ali i njemu se upućuju prigovori najviše vezani za izbor najbližih suradnika. Nužno je pritom uzeti u obzir kako Jakov Prkić ipak nije Tomislav Tomašević kao što ni Split nije Zagreb: u gradu pod Marjanom ionako jako fragmentirana lijeva politička scena već je u dugom razdoblju svakako manje živahna nego ona u metropoli.
Osnovno pitanje (ishoda) izbora u Splitu je reagiranje birača s ljevice i centra. Najviše s obzirom na razne probleme u kampanji Ivice Puljka, slabosti SDP-a i neke druge čimbenike lako bi se moglo dogoditi ponavljanje scenarija s prošlih izbora: prodor kandidata HDZ-a i Keruma u drugi krug. Čak 5451 birač (9,5 posto od ukupnoga broja) ubacilo je 4. lipnja 2017. u kutije nevažeće listiće, uglavnom kako se ne bi opredijelili za Keruma ili Krstulovića Oparu (neki smatraju da je u toj situaciji došlo i do zlouporaba brojenja glasova). Ipak, u scenariju ponovnoga sraza Keruma i kandidata HDZ-a vjerojatno bi se nešto više lijevo i liberalno orijentiranih birača zbog elementarnoga zazora prema političkom trgovcu opredijelilo za Mihanovića, što bi posljednjem moglo osigurati pobjedu. Izbore bi tako ponovo najviše odlučilo glasanje sa „začepljenim nosom“. No HDZ bi u tom slučaju opet morao ući u koaliciju s Kerumovom Hrvatskom građanskom strankom, a to bi se najpreciznije moglo opisati kao „business as usual again“. Ako netko smatra neprimjerenim nazivanje vladajuće politiku pukim poslom radi stjecanja profita, i to onim koji se na štetu zajednice unedogled opetuje, podsjećam da se u političkoj eliti Splita, a tako je i u mnogim drugim našim sredinama pa i u državnim strukturama (vidi pod: Josipa Rimac, Gabrijela Žalac, Lovro Kuščević…), politika već dugo dominantno shvaća kao „unosan biznis“ (baš tako ju je još prije četvrt stoljeća opisao bivši gradonačelnik Miroslav Buličić).
Ovaj je tekst ponajprije upozorenje na moguće vraćanje istoga ili sličnoga na izborima u drugom najvećem gradu Hrvatske. Politička scena je u Splitu veoma razlomljena, ali će se gradonačelnik s desnice već nekako vezano za većinu u Gradskom vijeću dogovoriti s navodnim ideološkim istomišljenicima. Oni su njegovoj opciji ipak najbliži po zapravo sirovoj sklonosti vlasti i pripadajućoj slasti. Za suzbijanje doista nagomilanih problema Splita (u širokom rasponu od nezbrinjavanja smeća i otpada, preko raznovrsnih problema unutarnjega – ovakvi autobusni i željeznički kolodvor odmah do trajektne luke istinske su sramote za grad – i prigradskoga prometa, pa do rđom i vremenom nagrizene poljudske ljepotice i Hajduka) takva bi opcija bila pogubna. Split bi tako ne samo i nadalje ostao „bolesnik na Jadranu“, kako sam ga nedavno s grčom u stomaku opisao u televizijskom intervjuu, nego bi ga razne njegove boleštine u okolnostima produljene epidemije koja jako ometa turističko gospodarstvo mogle dovesti i nadomak urbane katastrofe. Izbjegavanje takvoga scenarija ponajviše išće kreativnu viziju ekonomskoga i drugoga razvoja grada, a u dosadašnjoj kampanji kandidati nisu ni skicirali takvu perspektivu.
Udarci ispod pojasa
Umjesto toga davali su obećanja „šakom i kapom“, primjerice Željko Kerum je čak najavio da će ako bude izabran za „poteštata“ krenuti u projekt Splita 4. kao nove velike četvrti. Umjesto suvislih programa i pripadajućih politika, aspiranti za taj položaj su najviše upriličili sajam političke i osobne taštine te slabo prikrivenih partikularnih interesa, u kojemu je itekako bilo „udaraca ispod pojasa“ te vrijeđanja po nacionalnoj i drugoj osnovi.
Unatoč iznesenom, demokratski orijentirani Splićani, oni nedvojbeno brojni – poznajem mnogo takvih – koji su neskloni nećudorednosti, nepristojnosti i nesposobnosti, ne bi smjeli reagirati prihvaćanjem „metka“ koji je kao svojevrsna politička metafora istaknut na početku ovoga teksta. Na izborima, a izvjesno u prvom krugu za gradonačelnika i glasanju za Gradsko vijeće, ipak mogu iz ponude kandidata te njihovih programa i ideja izabrati one koji zasigurno nisu savršeni, ali su vjerojatno moralniji, pristojniji i meritorniji od suparnika.
Šta imamo očekivat od ovoga sve gore i gore sramota narod šta radena biranje bez mene sigurno.