Želim reći da nisam kriva. Nisam ubila sestru. Ostala sam bez nje i jako mi je teško. Još i sad sam pod lijekovima za smirenje. Ona meni nedostaje od dana kada je nestala. S njom sam bila u jako dobrim odnosima. Slagale smo se i uvijek smo si pomagale. Voljela sam je i uvijek ću je voljeti - rekla je Smiljana Srnec (46) i briznula u plač. Prozirnim najlonskim rukavicama briše suze i povremeno odmiče zaštitnu masku koja joj otežava disanje. Skinula je naočale jer se zamagljuju.
- Isto tako volim i svoje roditelje i svoju obitelj - nastavlja - i nikada nikome od svoje obitelji ne bih naštetila i naudila. Ne razumijem zašto su u postupku ispitivani svjedoci koji su vrlo malo ili gotovo nikako poznavali moju sestru i mene, naš način života - okomila se na sud, a potom i na većinu svjedoka koje je nazvala osobama s kriminalnom prošlošću, bivšim i sadašnjim alkoholičarima, zlostavljačima, švercerima i prevarantima. - Oni ne mogu biti vjerodostojni svjedoci. Osobito ne osobe koje su zbog svojih niskih pobuda napustile svoju obitelj, napustile svoju djecu. To su ljudi koje je i moja sestra za svog života izbjegavala, koji su i njoj širili laži i tračeve i spletkarili - rekla je i zastala da uhvati malo zraka. Dugoočekivano iznošenje obrane Smiljane Srnec, optužene da je u ljeto 2000. zatukla svoju tri godine mlađu sestru Jasminu Dominić i tijelo sakrila u zamrzivač koji je postao njezina grobnica na punih 19 godina, nije donijelo odgovore na ključno pitanje - ako nije ona, tko je ubojica? Tog 16. veljače prošle godine, zamrznuto i presavijeno tijelo u Končarovoj škrinji proizvedenoj 1987. godine pronašli su Smiljanina kći Katarina i njezin dečko David Balent.
Vijest o pronalasku tijela 19 godina nakon prijave nestanka proširila se svijetom i nema ozbiljnog medija koji nije javio o šokantnom otkriću u kući strave u pitomom međimurskom selu Palovcu. Četiri dana kasnije Jasmina je pokopana -na mjesnom groblju, pokraj oca Martina koji je od raka skončao 2013. godine, ne doznavši sudbinu mlađe kćeri. U bijelom lijesu, posebno izrađenom za nju zbog zgrčena položaja u kojem je pronađena u škrinji, ispraćena je uz pjesmu: "Ima jedna duga cesta." Od nje su se oprostili članovi obitelji, rođaci i prijatelji. - Mi nismo ovdje da sudimo. Ni Isus nije sudio. Tu smo da pomažemo, iako to nekad nije u ljudskoj naravi. Ne treba pozivati na osvetu i zlom odgovarati na zlo - riječi su mjesnog svećenika. I dok se obitelj opraštala od Jasmine, policija je pokušavala razriješiti jedan od najkompliciranijih slučajeva ubojstva u povijesti Hrvatske. Ni danas se, jer suđenje još traje, ne zna odgovor na pitanje tko je ubio Jasminu.
VIDEO Obrana Smiljane Srnec: "Nisam kriva! Nikome od svoje obitelji ne bi naudila nikako."
Nestanak mlade djevojke službeno je prijavljen tek 2005. godine, iako je nitko nije vidio ni čuo od ljeta 2000. godine. Osim, navodno, njezine sestre Smiljane koja je tvrdila da je bila u kontaktu s njom, pa je i članovima obitelji govorila detalje koji su upućivali na to da je Jasmina živa i zdrava, ali se, eto, iz nekog razloga ne želi javiti roditeljima. Više je svjedoka reklo da im je od ljeta 2000. do prijave nestanka 2005. obavijesti o Jasmini davala isključivo Smiljana. Tako je jednom roditeljima Katarini i Martinu rekla da Jasmina ima dečka Francuza i da planira ići raditi na brod. Jednom je, 2004. ili 2005., Smiljana došla k susjedi posuditi poplun jer će Jasmina doći kući s dečkom. Kad ju je kasnije susjeda upitala je li Jasmina bila doma, Smiljana je kratko odgovorila da je stigla u subotu navečer, ali da je već u nedjelju ujutro otišla. I svjedok Dražen Palfi čuo je Smiljanu kako govori da je Jasmina u Parizu i da se samo njoj javlja. Kazao je i da je sa Smiljanom i njezinim suprugom Ivanom Srnecom išao u šoping u Mađarsku i vidio da Smiljana u ruci drži sestrinu osobnu iskaznicu, a ne svoju. Zašto, upitao ju je. Pa mi smo si slične, odgovorila mu je. Tužiteljstvo smatra da je to učinila kako bi na graničnom prijelazu ostao trag da je Jasmina prelazila granicu. No carinici i policajci propustili su ih preko prijelaza Goričan ne zatraživši na uvid dokumente pa Smiljanin plan nije upalio. Ta "komunikacija" između sestara završila je 2005. godine, kad je majka Katarina napokon odlučila i službeno prijaviti nestanak kćeri.
Pronađen mobitel
U Jasmininoj sobi u kući u Palovcu pronašla je njezine osobne dokumente koji su istekli 8. srpnja 2003. i odlučila otići na policiju. Rekla je da se s kćeri zadnji put čula u kolovozu 2000. Policija je od te prijave nestanka povremeno odlazila u Palovec provjeriti ima li kakvih novosti o Jasmini. Pregledan je i njezin telefonski imenik u kojem nisu pronašli neki broj koji bi se isticao i bio sumnjiv. Kako nije bilo dokaza da je počinjeno kazneno djelo, policija se očito nije odveć trudila istražiti gdje je djevojka, zbog čega se nakon pronalaska tijela našla na udaru kritika iskusnih istražitelja koji su upozoravali na propuste i aljkavost tijekom potrage.
Je li Smiljana već prije bila sumnjiva policiji i, ako jest, zašto je nisu "pritisnuli"? Jedan je policajac kao svjedok ispričao da je Smiljana u dva navrata -sama tražila da je stave na poligraf, no zbog zdravstvenog stanja nije ispitana. Kašljala je i govorila da je bolesna. Policija je znala da je Smiljana zbog lažnog prijavljivanja presudom Općinskog suda u Čakovcu u lipnju 2016. godine proglašena krivom i osuđena na četiri mjeseca zatvora, uvjetno na jednu godinu, jer je u travnju 2014. godine Policijskoj upravi međimurskoj prijavila da su je napale tri nepoznate muške osobe romske nacionalnosti i da su joj ukrali 3620 kuna te zlatne naušnice. No ta je prijava bila lažna. Nitko je nije napao.
Neki su svjedoci rekli da je Smiljana voljela kockati. Djelatnica automat-kluba u Čakovcu ispričala je da je u travnju 2014. godine Smiljana igrala na aparatu igara na sreću i osvojila jackpot u iznosu od 600 do 700 kuna. Kako se u takvim slučajevima uzimaju osobni podaci, sjeća se da se Smiljana Srnec raspitivala objavljuju li se ti podaci javno. Ravnateljica škole ispričala pak je da je Jasmina bila izuzetno dobra učenica, najbolja u svojoj generaciji, da je odlazila na natjecanja i bila dobra sportašica. Smiljana nije bila tako dobra kao sestra, no ni s njom nije bilo problema u školi sve dok joj se 1992. godine nije obratila s molbom da želi obavljati praksu u školi. Navela je da pohađa Srednjoškolski centar u Čakovcu, smjer suradnik u nastavi. Praksa joj je odobrena, počela je dolaziti u školu, no nikako da donese uputnicu od srednje škole. Pravdala se da nije imala vremena otići po uputnicu. Praksu je završila, a kako uputnice još nije bilo, ravnateljica je nazvala Srednjoškolski centar i ostala u šoku doznavši da je Smiljana školu napustila u trećem razredu zbog puno izostanaka i loših ocjena! A roditelji nisu imali pojma jer je svaki dan odlazila u školu. Prema podacima HZMO-a, nema ni dana radnog staža. O Jasmininu privatnom životu ne zna se puno. Upisala se na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu u akademskoj godini 1996./1997., iduće je godine iz redovnog statusa prešla na izvanredni, a studij je prekinula u rujnu 1999. S kime se u Zagrebu družila, ne zna se. U kući je pronađen njezin mobitel koji je navodno nakratko bio aktiviran 2001. godine. Na idućem ročištu policija bi trebala dati odgovor na pitanje kako su utvrdili da je netko uključio mobitel. Je li ga to uključila Smiljana kako bi provjerila piše li netko Jasmini ili kako bi ostao trag da ga je Jasmina koristila? Jasminin nestanak doveo je do razmirica u široj obitelji. Rođaci su majci Katarini zamjerali što je tako dugo čekala s prijavom nestanka. Pukle su obiteljske veze. Jedan od ujaka, Dragutin Sabol, čak je na svoju ruku, unatoč tome što su ga ismijavali, angažirao vidovnjaka koji mu je rekao da je "Jasmina udarena po glavi tupim predmetom". Ujak ne zna zašto je Jasmina prekinula studij i gdje je nakon toga živjela.
- Jasmina je bila jako dobra osoba, pristojna, borila se da završi školu u takvoj neimaštini i problemima - svjedočio je. Posljednji put vidio ju je u krznenoj jaknici 2000. godine. Mahnula mu je dok je čekala autobus. Za oca Martina Dominića nekoliko je svjedoka reklo da je bio sklon piću i nasilju, da je obitelj često posuđivala novac. Na početku suđenja u listopadu prošle godine Smiljanin branitelj Krešimir Golubić rekao da je u obitelji Dominić bilo mnogo obiteljskih tajni i da tek treba rasvijetliti kad je Jasmina posljednji put viđena živa, tko je prikrivao i lagao, tko je sve živio u kući u Palovcu i tko su bile agresivne osobe. Bačena je tako sumnja i na oca Martina iako to nitko nije glasno izrekao. Je li možda on ubio kćer, a obitelj je sve to prikrivala? Majka Katarina odbila je svjedočiti, kao i Smiljanin suprug Ivan. No, zato je pristala Smiljanina najstarija kćer Katarina koja je ispričala da su zajedno, ona, njezin dečko, mama, 15. veljače prošle godine dogovorili da će maknuti škrinju jer je trošila puno struje. U petak su je, tvrde, zajedno pokušali pomaknuti, no odlučili su pričekati da se otopi led. Idući dan, Katarina i David nastavili su sami s pražnjenjem. David je prvi ugledao dio noge i žensko spolovilo. Tajna je izašla na vidjelo. Ubrzo je kuća bila puna policije. Uz Katarinu, koja je ime dobila po baku, Smiljana ima još dvije maloljetne kćeri. U kući su, dakle, u rijeme pronalaska tijela živjeli Smiljana, njezin suprug Ivan, tri kćeri i dečko najstarije David Balent, dok bi baka Katarina povremeno bi dolazila jer posljednjih godina radi u inozemstvu. Do smrti 2013. u toj kući je živio i Smiljanin i Jasminin djed Martin. U DORH-u smatraju da imaju dovoljno dokaza da je ubojica upravo optužena Smiljana. Priložili su otisak njezina prsta na najlonskoj vreći u zamrzivaču, pronađene su najlonske čarape oko Jasminina vrata. U sumnje se, tvrde, uklapa i zaključak Klinike za psihijatriju Vrapče, gdje joj je dijagnosticiran poremećaj ličnosti s dominacijom disocijalnih i narcističkih obilježja.
Smiljana normalno funkcionirala
- Osobe s ovakvim poremećajem ličnosti, na što upućuje praksa, najčešći su počinitelji agresivnih djela i nasilja. Kod takvih osoba postoji tendencija da se njihovi prohtjevi, želje i intencije zadovolje odmah, bez odgađanja i bez obzira na posljedice. Osobe s disocijalnim poremećajem ličnosti kakav je dijagnosticiran kod Smiljane Srnec vrlo često reagiraju agresivno, radi se o izbijanju potisnute agresivnosti i kod njih je prisutan nedostatak emocija. Takve osobe ne doživljavaju osjećaj krivice, a svoje ponašanje uvijek racionaliziraju - naveli su vještaci.
VIDEO Suđenje Smiljani Srnec: Prvi put u javnosti su prikazane fotografije škrinje u kojoj je nađeno tijelo njene sestre.
Smiljana nije bila psihijatrijski liječena, a u obitelji i šire je normalno funkcionirala, no i to je, tumače, karakteristika osoba s disocijalnim poremećajem ličnosti. Takve osobe su uobičajeno funkcionalni članovi obitelji s izraženom potrebom dominacije. A motiv? Motiv vide u međusobnom odnosu dviju sestara. Prema iskazima svjedoka, taj je odnos bio kompleksan i složen. Radilo se o dvije potpuno različite osobe po načinu ponašanja, interesima i životnim prioritetima. Žrtva je bila ambiciozna mlada djevojka koja je bila uspješna učenica i pohađala fakultet, a optužena je očita suprotnost svojoj sestri. Višekratno udaranje tupim tvrdim predmetom po glavi, tvrde tužitelji, upućuje na zaključak da je Smiljana bila snažno motivirana da ubije sestru koja je u tom trenutku ležala, vjerojatno spavala. Nije pružala nikakav otpor. Tijelo je ležalo u hodniku kojim su svakodnevno prolazili svi članovi obitelji. Smiljana je ovog tjedan sve optužbe odbacila, no odbila je odgovarati na pitanja. Pa ni na ono kako to da 19 godina kao domaćica nije otvarala uključenu škrinju u hodniku. Kako to da škrinju nisu otvarali ni otac i majka? U svom otisku prsta Smiljana ne vidi ništa čudno jer je ona kupila vreće, a najlonke su zajedno koristile ona i Jasmina. Optužila je policiju koja, smatra, nije bila profesionalna jer je pokušala protiv nje okrenuti obitelj i supruga kazavši da je imao nešto sa sestrom Jasminom. Nije zadovoljna ni psihijatrijskim vještačenjem. Kao da su se svi urotili protiv nje.
- Ne želim odgovarati za nešto što nisam učinila. Ne želim biti žrtva i ne želim da žrtve budu moja djeca. Oni već jesu žrtve. Ne želim da to budu moja djeca samo zbog nečije pokvarenosti, zlobe, laži, a može biti i nekih ambicija - poručila je na kraju svjedočenja u slučaju koji još čeka epilog i koji će se jednog dana proučavati na studiju kriminalistike.
Svi stariji su sve znali,ali nisu htjeli izgubiti i drugu kći.To je jedina istina....