Prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, za koji je ministar mora Oleg Butković u srijedu u Saboru obećao da će ići na doradu, mnogi doživljavaju kao zakon opasnih namjera, stoga je on izazvao niz političkih i stručnih kritika. Svoje primjedbe iznio je i HAZU, no ni one dosad nisu bile uvažene. Zbog toga smo o nedostacima toga zakonskog prijedloga razgovarali s našim čuvenim arhitektom i predsjednikom HAZU-ova Znanstvenog vijeća za turizam i prostor, akademikom Nikolom Bašićem.
Kako ocjenjujete Vladin prijedlog ovog zakona?
Prvo ću reći što smatram pozitivnim. Apsolutno je pozitivno da se regulira pitanje zaštite i razvoja pomorskog dobra, posebno otvaranje tog prostora za uslužne i proizvodne djelatnosti na dobrobit hrvatskog naroda. To je nastojanje poželjno i zaslužuje svaku podršku. Međutim, ne postoji ideja o tome kako taj prostor uistinu iskoristiti da on bude dugoročno održiv, odnosno da se obavljanjem djelatnosti u tom prostoru ne izmijene njegova svojstva. Uz ljude, hrvatski je prostor naše najvrednije bogatstvo, najvažniji resurs. Taj resurs mi nismo stvorili, nego smo ga naslijedili i zato što smo ga baštinili dužni smo se s posebnom odgovornošću o njemu brinuti. A kada govorimo o obalnom prostoru, pogotovo onom koji ima svojstvo općeg, odnosno pomorskog dobra, koje usto ima svojstvo primarne prirode, onda je to apsolutno naše najvrednije bogatstvo. Svi su se poveli za pričom o ograđivanju plaža, što je sigurno tema koja mobilizira široku političku i opću javnost. No kad je riječ o budućnosti, razvoju i zaštiti pomorskog dobra prave prijetnje dolaze upravo iz zakona koji bi omogućio transformacije u tom prostoru.
Na kakve transformacije mislite?
One koje pomorsko dobro trajno izobličuju, čime ono gubi svoja izvorna svojstva. A kada izgubi svoja svojstva, gubi i svoju vrijednost. Dakle, moramo biti posebno osjetljivi na ono što doživljavamo kao primarnu prirodu, ono što ima svojstvo nedirnute prirode, jer je na našem ograničenom planetu prirodna vrijednost prostora, posebno obalnog prostora, najveća sama po sebi. Zato ovaj zakon treba vratiti na “tvorničke postavke” da bi se vidjelo kako mi uopće mislimo upravljati našim prostorom kao najvažnijim prirodnim i kulturnim resursom. I tek kada se to dogovorimo, možemo to pretočiti u zakonski okvir.
Koje se sve opasnosti još kriju u tom zakonu, što je njime ugroženo?
Kao arhitekta zanima me što taj zakon donosi u prostoru. Primjerice, u dosadašnjem zakonu koncesije su se mogle davati na 99 godina, a taj je rok, nakon intervencija u javnom savjetovanju, sad smanjen na 50 godina uz mogućnost povećanja u iznimnim prilikama, ali ne zna se koje su to prilike. A tako dugoročne koncesije suprotne su intencijama europskog zakonodavstva, one su karakteristične za kolonijalno vrijeme, a ne za tržišnu otvorenost. No to su pitanja za koja su kompetentni drugi. Mene više brine što će se prenošenjem nadležnosti nad davanjem kratkih koncesija “ustupanja pomorskog dobra za neku djelatnost do pet godina” omogućiti da o tome odlučuje lokalna samouprava koja na temelju vlastitog plana upravljanja pomorskim dobrom za godinu dana ili više ustvari ima pravo davati i ustupati prostor pomorskog dobra na kojem koncesionari mogu poduzimati građevinske zahvate. A poseban je problem što se to pravo može dati neselektivno za cijeli obalni prostor, što znači i u području djevičanske prirode. Ako ćeš graditi kuću, treba ti građevinska dozvola nadležne institucije. No, gle čuda, za gradnju objekata za koje ti ne treba građevinska dozvola dovoljna je samo suglasnost lučke kapetanije ili načelnika općine. I gle onda drugog čuda, 70% prihoda ovakvih oblika koncesija ostaje lokalnoj samoupravi, što će reći da dajemo lisici da nam čuva kokoši. Tu dolazi do potencijalne interesne sprege između lokalnih vlasti i stanovništva, koja otvara prostor za aktivnosti na pomorskom dobru koje bi izazvale trajne i nepovratne preobrazbe nacionalno najvrednijeg prostora.
Mnogi strahuju i od pošasti privatizacije plaža.
Obalni prostor morao bi biti i ostati zauvijek dostupan i propustan za sve građane Hrvatske. Ovaj zakon eksplicitno ne ustanovljuje pravo koncesionara da ograđuje prostor pomorskog dobra, što uključuje i plaže. Plaža koja je u hotelskoj koncesiji mora biti otvorena za sve i nitko građanima ne bi smio zabraniti dolazak i kupanje na tim plažama. Ako pak želiš neku uslugu, poput tuša ili ležaljke, to je usluga koju ti pruža koncesionar i moraš je platiti. Oko toga da plaže nećemo ograđivati postigli smo konsenzus i to je veliko postignuće. Odnos prema prostoru plaža dio je našeg kulturnog identiteta i pravnog nasljeđa. Dio je naše kulture da taj prostor pripada svima i odlično je da smo na tome ustrajali te da smo se oduprli slučajevima kakvih ima u nekim drugim mediteranskim zemljama gdje se pristup plažama ponekad brani i bodljikavom žicom. Ne samo da ne prihvaćamo bodljikavu žicu u tom prostoru nego ne bismo prihvatili ni žice koje bi bile od zlata, što je naš vrijedan doprinos mediteranskoj kulturi. Stoga bi ovaj zakon, upravo zato što smo do kraja ušli u europske integracije, morao biti perjanica europskog zakonodavstva koje se odnosi na obalne prostore. Na to imamo pravo jer smo kao miraz u europski prostor unijeli golemo i neprocjenjivo bogatstvo. Zato ovaj zakon treba vratiti na “početne postavke” kako bismo mogli krenuti iz te ambicije i biti primjer drugima. U svojoj viziji prostornog razvoja hrvatske obale i otoka često sam govorio da se hrvatski obalni i otočni prostor promovira kao “europski arhipelaški park”. No prethodnom praksom upravljanja tim prostorom, a nažalost i ovim zakonom, bojim se da će taj prostor umjesto takvog željenog razvoja biti pretvoren u nekretninsko-turističku distopiju. HAZU je zato apelirao na cjelokupnu javnost da se ne dopusti ostvarenje takve zloslutne budućnosti.
Jesmo li došli u stanje ovisnosti o trošenju obiteljskog zlata i srebra? Apel HAZU-a o kojem govorite ignoriran je.
Frustriran sam što je naš apel ostao bez ikakve reakcije pa postavljam pitanje zašto je tako. Je li moguće da smo došli u stanje ovisnosti o trošenju nacionalne suspstance, obiteljskog zlata i srebra, kako bismo potrošačkom rasprodajom prostora kompenzirali onu nedostajuću vrijednost između slabašnog nacionalnog dohotka i velike potrošačke strasti? Još sam u školi naučio da državu čine narod kao politička zajednica, suverena vlast i prostor u kojem se ta politička zajednica ostvaruje. Upitajmo se što nam je s narodom, što nam je sa suverenitetom i što nam je s prostorom.
Pomorsko dobro je već devastirano, po otocima se pod krinkom OPG a grade vile u negrađevinskom području, stranci su masovno pokupovali zemljišta u obalnom području i logično je da će vršiti pritisak da se plaže do kojih su došli za šaku eura zatvore samo za sebe. Davati lokalnim uredima za urbanizam i prostorno planiranje ovlasti da šakom i kapom dijele građevinske dozvole rezultiralo je korupcijskom lavinom i devastacijom obale megarazmjera. U toj cijeloj hobotnici profitirali su političari koji stoje na vrhu hranidbenog lanca.