Sva bi kućanstva u Europskoj uniji trebala biti samodostatna najmanje 72 sata, savjetuje se u novom izvješću o civilnoj i vojnoj spremnosti Europe. Upozoravale su na to ranije i naše domaće službe, no postavlja se pitanje koliko su hrvatski građani uistinu spremni za izvanredne situacije, bi li se mogli pobrinuti sami za sebe nekoliko dana, ili bi sav teret pao na leđa sustava civilne zaštite?
Živimo na "staroj slavi"
– Smatram da nismo spremni i da živimo na „staroj slavi“ - imali smo rat pa samim time mislimo kako smo spremni za bilo koji scenarij. Ja sam bio na terenu i u Gunji za vrijeme poplave, i u Petrinji nakon potresa, i u jednom i u drugom slučaju smo „kiksali“, ponajviše u Gunji, gdje je nespremnost bila kompletna. Smatram da je Hrvatska jedna od najnespremnijih zemalja u Europi za kojekakve kataklizme. Što se ratnog stanja tiče, tu bi mogao biti problem manjka energenata i određenih prehrambenih namirnica, a ponajviše onih koje dolaze iz uvoza iz Europske unije, odnosno strah me da bismo jako brzo ispraznili skladišta. Po nekim kalkulacijama, u slučaju da se zatvore granice prema Hrvatskoj, mogli bismo izdržati nekih sedam dana i nakon toga bi nastupila nestašica – započinje Boris Stermotić, viši instruktor preživljavanja i voditelj Hrvatske škole preživljavanja.
Vratimo li se u nedavnu prošlost, u vrijeme pandemije koronavirusa, sjetit ćemo se kako su police vrlo brzo počele zjapiti prazne...
– Točno, ali to je bila panika, ljudi su uzimali nepotrebne stvari, gomilali toaletni papir, a to je posljednje što bih ja uzeo – dodaje on. A zašto smo nepripremljeni za izvanredne situacije - jesmo li lijeni ili ne shvaćamo ozbiljno opasnost?
– Ne shvaćamo ih ozbiljno, a i takva nam je kultura. Dosta je tu nespremnost uvjetovala i bivša država, gdje je „mama Jugoslavija“ mislila na sve, a onda smo došli u novi državni ustroj, i u kapitalizam, gdje svatko misli na sebe. Znači, država nije toliko socijalna kao što je nekada bila. Nekada su postojale i racije, i hrana, i gas maske, i bunkeri namijenjeni za svakog stanovnika, dok je danas dosta toga prepušteno nama samima. A mi još živimo po starom viđenju spremnosti na moguće kataklizme, nismo se prebacili na novi pristup – rezimira naš sugovornik. I samim time otežavamo rad civilnoj zaštiti i drugim službama.
– Upravo se to ponajviše vidjelo u Gunji, gdje je vladala nestašica baš svega, od rukavica, do dezinfekcijskih sredstava. Mi smo nosili sredstva za pročišćavanje vode i za održavanje higijenskog obruča oko Gunje. Vidio sam iz prve ruke da nismo naš nešto pretjerano spremni za takve situacije. Definitivno bi se svatko od nas morao pripremiti, pa barem minimalno znati gdje mu je baterijska lampa u kući u slučaju da nestane struje i nađe se u kompletnom mraku, da ne ovisi o svjetlu na mobitelu. Govorimo, dakle, o osnovama, kao što su i radio s rezervnim baterijama, sustav za purifikaciju vode, kojega treba i naučiti koristiti u propisanim omjerima, zatim minimum hrane, minimum konzervi... No, kao što sam već rekao, mi to u našoj kulturi nemamo. U Americi postoje famozni „preperi“. Tamo su svi „preperi“, svi se spremaju za nešto, a ponajviše zbog toga što se njihova kultura bazira na stalnom strahu, primjerice od Rusa, i onda su oni uvijek spremni. I kod njih se ne izruguje ljude koji se pripremaju za hipotetski kataklizmički scenarij, čak vjerujem da ih država i podržava. Kod nas, pak, morate jako paziti što govorite na tu temu jer vas se odmah naziva fanatikom koji se priprema za kraj svijeta, ili nenormalnim. Puno utječe ta kultura, i mislim da bi nas koštalo baš to što smo navikli da je netko spreman za nas – poručuje Stermotić.
Korisno je nabaviti...
– Kada sam pomagali u Gunji, časnici Hrvatske vojske su me pitali što moraju raditi i kako da se zaštite, lateks rukavice nisu imali. Načelnik Gunje dao nam je "zeleno svjetlo" da napravimo higijenski obruč oko mjesta, svi koji su izlazili morali su dezinficirati čizme kako se ne bi proširila zaraza jer je sve bilo krcato lešinama. U Petrinji je stanje bilo malo bolje, no tamo je bio western – prisjeća se on. Važno je, poručuje, da ne ovisimo o drugome.
- Korisno je nabaviti puno velikih vreća za smeće, od 200 litara pa naviše, kako bismo u slučaju nestašice ili zagađenja pitke vode mogli napraviti vlastite spremnike pitke vode. Znači, okrenemo kuhinjske elemente na bok, obložimo ih vrećama, nategnemo ih preko ruba baš kao i na kantama za smeće, i dobit ćemo velike rezervoare za pitku vodu. Dakle, prije nego se nešto „zakuha“, možemo tako u vlastitom domu konzervirati nekoliko tisuća litara vode, s kojom ćemo preživjeti par mjeseci – savjetuje instruktor iz Hrvatske škole preživljavanja. Što se grijanja tiče, ukoliko ne možemo imati pripremljenu peć na drva, neka nam se pri ruci nađu termo deke i vreće za spavanje.
– U svakom slučaju, ja sam pripremljen, važne sam namirnice, pogotovo alate, stavio u plastične kutije u kući tako da ih velikom brzinom mogu ukrcati u veliku transportnu torbu i maknuti iz vlastitog doma u slučaju neke potrebe, i mogu biti samodostatan na neko vrijeme. Vjerujem da bi svatko morao biti samodostatan barem pet dana, čak su mi i malo ta 72 sata o kojima se najčešće govori – zaključuje Boris Stermotić.
Damir Trut, čelni čovjek Ravnateljstva civilne zaštite, ističe kako oni već godinama savjetuju građanima da pri ruci imaju spremnu "torbu za preživljavanje".
– Riječ je o onome što vam je važno za 72 sata preživljavanja ukoliko se nađete usred katastrofe ili krizne situacije, dakle od vode i konzervirane hrane, do radija na baterije i dokumenata. Otkad postoji Civilna zaštita, ona o tome govori i upozorava, kako građanstvo, tako i službe, odnosno stožere na lokalnim razinama civilne zaštite, i daje upute kako bi svaka obitelj trebala imati taj paket za preživljavanje – naglašava ravnatelj Trut. Na upit kako bi iz iskustva ocijenio koliko naši građani uopće imaju razvijenu svojevrsnu sigurnosnu kulturu, reći će kako mu je teško dati generalnu ocjenu, ali i da je stanje sve bolje.
– U posljednje je vrijeme sve bolje, dijelom i iz razloga što su nas zadesile različite situacije, u većoj mjeri nego inače, pa je i kroz medije i kroz struku prisutna senzibilizacija o rizicima, a dijelom i zbog edukacije. Ali uvijek se nađe onih koji ne žele ništa čuti. Tako da, generalno gledajući, puno je bolje nego što je bilo, ali ima još prostora za napredak – podcrtava on.
GALERIJA Apokaliptična situacija u Španjolskoj: Mnogo je poginuli, gradovi pod vodom, cijela sela prekrivena blatom
Kako to ide u praksi... U vrijeme navale migranata, objavljen je isprva podatak kako oni koštaju RH 45.000.000,00 kuna. Desetak dana iza toga, novi podatak, kako nas migranti koštaju 75.000.000,00 kuna (vjerojatno ni to nije bila konačna cifra), ali i utjeha - kako "nema veze, jer sve će to nama EU nadoknaditi". No u vrijeme velikih potresa, iznenađenje - "problem je pomoći nastradalima - jer su skladišta prazna još od migrantske krize".