Student dođe u Studentski centar, odnosno u student-servis u kojem podigne svoj ugovor koji mu omogućuje rad za vrijeme studiranja. Odnese ga poslodavcu koji mu na temelju tog ugovora isplati pozamašnu svotu novca iako student za nj nikad nije radio. Student podiže novac, ostavlja sebi manji postotak te ostatak vraća poslodavcu. Taj ustaljeni model “izvlačenja” novca iz tvrtki uz pomoć studentskih ugovora samo je jedan od oblika manipulacija za koje se iskorištava studentski rad. Tu je još i nezakonito prodavanje ugovora da bi na temelju njih mogle raditi osobe koje nemaju studentska prava, otpuštanje stalnih radnika da bi se zaposlili jeftiniji studenti, produljivanje studiranja zbog prava na rad... I tako je ono što je trebalo pomagati studentima da si poboljšaju standard i zarade džeparac postalo leglo malverzacija, a najviše stradavaju upravo studenti.
Nakon diplome – otkaz
Zbog ilegalnih praksi na koje se već godinama žmiri, posljednjih su se tjedana na noge digli sindikati. Vilim Ribić iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja te Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata istupili su u javnost s kritikom cjelokupnog sustava. Kad su se počeli upotrebljavati i izrazi poput “zabrane” i “ograničavanja” studentskog rada, panika se pak proširila među studentima koji su odmah najavili bunt. Ipak, sindikati sada smiruju tenzije te objašnjavaju da je njihovo djelovanje zapravo motivirano zaštitom studenata.
– Nismo protiv studentskog rada jer smo svjesni da je rad potreban i nužan velikom broju studenata i bilo bi suludo govoriti o zabranama. No, inzistiramo da se sustav uredi jer smo posljednjih godina primijetili da se studentski rad sve više zloupotrebljava – objašnjava Krešimir Sever te dodaje da je nedopustivo da studenti u Hrvatskoj postaju izvor jeftine radne snage koju poslodavci koriste da bi srušili cijenu rada.
– Čak su i natječaji raspisani tako da se u njima traže isključivo studenti za rad i nitko drugi ne može se prijaviti. To je nedopustivo – poručuje Sever te ističe da je studentski rad potpuno izgubio svoju svrhu. Nekada su, kaže, studenti mogućnost da rade koristili ljeti da zarade džeparac, a eventualno je tu i tamo netko radio i tijekom akademske godine da bi pomogao roditeljima. Ali to je uglavnom bio pomoćni rad od nekoliko sati tjedno. Danas, s druge strane, studenti na temelju svojih ugovora nerijetko odrađuju puno radno vrijeme.
– To je zapravo prikriveni radni odnos kojim puno jeftiniji studenti zamjenjuju stalne radnike – zaključuje Sever te objašnjava da je problem posebno izražen u sektoru telekomunikacija te u trgovinama gdje su nekad studenti tu i tamo pomagali u skladištima, a danas “drže cijele dućane na nogama”. Da bi se dobio odgovor na pitanje zašto do takvih iskorištavanja studentskih ugovora uopće dolazi, dovoljno je pogledati brojke koje pokazuju koliko je zapravo studentski ugovor jeftiniji od ugovora o radu. Na neto iznos zarade studenta zaračunava se 17,50 posto u što je uključena provizija student-servisa od 12 posto, doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za osobe osigurane u posebnim okolnostima od 5 posto te poseban doprinos za zdravstveno osiguranje za osobe osigurane u posebnim okolnostima od 0,5 posto.
– Evidentno je koliko je ugovor o radu skuplji kada se samo mirovinsko osiguranje plaća 20 posto, a gdje su još svi porezi i prirezi – istaknuo je Krešimir Sever te napomenuo da u svemu dobivaju jedino poslodavci koji zbog manjih doprinosa ne daju studentima veću plaću, nego ih još potplate, a novac uzimaju sebi. Stoga se rješenja koja predlažu sindikati ne temelje na zabrani, nego na svojevrsnom ograničavanju studentskog rada.
– Studenti bi ljeti mogli raditi punu satnicu, ali nerealno je da istim tempom rade i tijekom akademske godine dok im traju predavanja. Studentima bi studiranje trebalo biti na prvom mjestu i trebalo bi se zakonski odrediti koliko tjedno sati mogu raditi s obzirom na to koliko obveza na fakultetu imaju – ističe Lucija Barjašić Špiler iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Dodaje i da je glavni cilj sprečavanje eksploatacije studenata.
Sada se, naime, zna događati da poslodavci traže od studenata da produlje studiranje kako bi mogli dulje raditi uz jeftiniji ugovor, a nakon diplome daju im otkaz. Neki zbog toga upisuju i dodatne fakultete, ali fiktivno.
– I daleko od toga da je to jedini problem. Mi tražimo i da se zakonom odredi neka minimalna satnica za koju će studenti raditi te da izvanredni studenti također imaju pravo na rad po istim uvjetima. Također, studentima se treba priznati radno iskustvo jer sada nakon diplome izlaze na tržište rada bez dana staža iako su neki godinama radili – kaže Barjašić Špiler te dodaje da bi studenti trebali imati ista prava koja imaju i radnici prema Zakonu o radu, odnosno da bi trebala biti jasno određena satnica za prekovremeni i noćni rad.
Rješenje su veće stipendije
O svim mogućim rješenjima trenutačno raspravlja radna skupina koju je formirala Vlada, a koja radi na zakonu kojim će biti reguliran studentski rad. Osim predstavnika sindikata, u njoj su i predstavnici Ministarstva financija, Ministarstva rada, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Studentskog centra, Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatskog studentskog zbora. Trenutačno zakon uopće ne postoji, već je tu samo pravilnik, a svi se slažu da je bolja regulacija nužna. U planu je da u rujnu zakon izađe na javnu raspravu kada će svatko moći dati svoj prijedlog.
– Ono za što se mi najviše zalažemo jest da se novim zakonom poslodavca “čvrsto” obveže da na vrijeme plati. Studente treba kvalitetnije zaštititi od zavlačenja plaćanja jer je sada to čest slučaj. Studentski centar u tom slučaju daje pravnu potporu studentima te tužbom pokreće naplatu – objasnio je sanacijski upravitelj Studentskog centra u Zagrebu Mirko Bošnjak. Što se pak tiče kontrole „rada na crno“ i prodaje ugovora, ističe da to nije u nadležnosti SC-a, već u nadležnosti Državnog inspektorata rada. A da bi se cijeli sustav mogao bolje kontrolirati, predstavnici studenata iz Hrvatskoga studentskog zbora smatraju da je nužna informatizacija.
– Kada bi Studentski centar, Ministarstvo rada i inspektorat bili umreženi, onda bi se malverzacije puno lakše otkrile – kaže Marko Lepoglavec iz Studentskog zbora koji je član radne skupine za izradu zakona. Ističe da ni na jednom sastanku nije bilo riječi o zabrani studentskog rada jer bi to bila katastrofa.
– Onaj tko je to pustio u javnost malo se zaletio. Naravno da studentski rad ima svojih problema, ali on je jako važan za studente i iz financijskog aspekta, ali i zato što studenti tako steknu određene radne navike i dobiju praksu – ističe Lepoglavec, inače student Prirodoslovno-matematičkog fakulteta koji o pitanju manipulacija ipak ima blaži stav. Smatra da su situacije poput produljivanja studija zbog rada, prodaje ugovora i izrabljivanja studenata izrazito rijetke te da je problem puno manji nego što se govori. Tvrdi, dapače, da jako malo studenata radi puno radno vrijeme.
– Nema se tu što raspravljati, dovoljno je da se malo pogledaju natječaji za studentske poslove i svima će sve biti jasno – odgovara predstavnicima studenata Krešimir Sever, a njegove riječi potvrđuju i studenti s kojima smo razgovarali o njihovu položaju.
– Živim s roditeljima tako da ne moram plaćati stan i hranu, no radim da ih ne bih morala “žicati” za kavu, odjeću, skripte, izlaske... Za to mi treba još oko 1000 kuna mjesečno i zato radim nekoliko puta tjedno da zaradim džeparac. Ja imam sreće, no imam puno prijatelja koji moraju raditi puno radno vrijeme jer se sami financiraju – govori 25-godišnja Tea Harasemljuk, studentica pedagogije koja radi u telekomunikacijskoj tvrtki. Kaže da joj je najvažnije fleksibilno radno vrijeme i da je poslodavac realan.
– Ima oglasa u kojima se traži apsolvent koji može raditi puno radno vrijeme i ima nekoliko godina iskustva. To je suludo – zaključuje Tea koja je i sama na prijašnjim poslovima imala loša iskustva.
– Morala sam biti stalno na raspolaganju, a kad bih rekla da ne mogu doći na posao zbog fakulteta, prijetili su mi otkazom – kaže.
Među njezinim prijateljima kojima je posao od izrazite važnosti je i Dijana Klobučar, 26-godišnja studentica germanistike i pedagogije.
– Da ne radim, ne bih imala što jesti. Moram platiti stan u kojem živim s cimericom 1500 kuna, režije su još 500 kuna, 1000 kuna je hrana. Dakle, treba mi 3000 kuna samo da preživim, a još moram kupiti knjige, rječnike... Tako da moram stalno raditi – govori Dijana Klobučar koja je zaposlena kod jednog autoprijevoznika u odjelu podrške za korisnike. Svojim je poslom jako zadovoljna i voljela bi tamo, zbog znanja njemačkog jezika, ostati raditi i nakon diplome.
– Na tom se poslu cijene i radnici i studenti i nikad nisam osjećala da je netko zakinut – kaže Dijana, koja je na prijašnjim poslovima ipak vidjela situacije u kojima su se studenti iskorištavali. Radila je, s kolegicom Sarom Dogan, u trgovini odjećom. Obje kažu da su ondje praktički sve radili studenti. – Bilo je nas 40-ak studenata na deset radnika. Mi smo sve radili, osim dio vezan s financijama. A bili smo upola manje plaćeni – govori Sarah Dogan, studentica sociologije i pedagogije. Ona živi s roditeljima pa joj je utoliko lakše, no smatra da bi ograničavanje rada za studente bilo izrazito loše jer je studentski standard već sam po sebi nizak. S time se slažu i svi koji sada rade na novom zakonu pa smatraju da, ako dođe do ograničavanja, treba povećati broj stipendija za studente ili, primjerice, omogućavanje sufinanciranja podstanarstva za studente koji ne dobiju smještaj u studentskom domu.
– Ako želimo biti zemlja znanja, moramo svima koji to žele dati mogućnost da studiraju, a ne samo onima koji si to mogu priuštiti – zaključuju.
Znači problem je u zlouporabama....super....onda pospremite lopine iza gitrih, a ne dirajte sirote studente. Tatini i mamini sineki ne moraju delat dok studiraju (ak uopće studiraju) neg djeca iz obitelji kaj si baš nemreju priuštit apartman tijekom studija. Nakaradne inicijative kak i navek. Uostalom kolko vam je na burzi onih kaj im studenti "otimaju" posel....dajte-najte....