Teoriju o šupljoj Zemlji iznio je 1692. engleski astronom Edmund
Halley, primijetivši da se tijekom vremena smjer magnetskog polja
mijenjao, što je jedino mogao objasniti postojanjem više magnetskih
polja. Zaključio je da se unutar Zemlje nalazi još jedna sfera s
vlastitim magnetnim poljem koje je nekad u otklonu od magnetskog polja
Zemlje.
Kako je bilo više od jednog odstupanja magnetskog polja, zaključio je
da se u Zemlji nalaze tri planeta. U Kraljevskom društvu u Londonu
1692. objasnio je da su one veličine Marsa, Venere i Merkura. Halley je
sugerirao da je unutrašnjost zemlje napučena životom i osvijetljena
atmosferom od svjetlećeg plina te da je polarna svjetlost uzrokovana
izlaskom tog plina kroz tanku koru na polovima.
Halleyevu teoriju mnogi su prihvatili, često dodajući vlastite zamisli.
U 18. st. švicarski matematičar Leonhard Euler zamijenio je teoriju o
sferama unutar Zemlje zaključkom da se unutar Zemlje nalazi samo jedna
sfera sa suncem promjera 600 milja (960 km) koje daje toplinu i svjetlo
naprednoj civilizaciji. Nakon toga je škotski matematičar sir John
Leslie iznio ideju da se unutar Zemlje nalaze dva sunca koja je nazvao
Pluto i Proserpine.
Jedan od najvatrenijih pobornika šuplje Zemlje bio je Amerikanac John
Cleeves Symmes, bivši vojni časnik i poslovni čovjek. Vjerovao je da je
Zemlja šuplja i da se ulazi u njenu unutrašnjost, u koje je moguće
uploviti, nalaze na Sjevernom i Južnom polu, da su široki 4000 milja i
6000 milja. Nadao da će otkriti novu ljudsku rasu i nepoznate
životinjske vrste.
Počeo je održavati predavanja koja su privlačila mnogo slušatelja, koji
su zapanjeno slušali uvjerljive opise tople, bogate zemlje pune bujne
vegetacije. Dojam je ostavio i na Richarda Johnsona, vladina
predstavnika, koji je bio u publici i koji je od Kongresa 1818. tražio
da opreme dva broda, ali je nakon diskusije projekt odbačen kao
“neuvjerljiv”.
Symmesa to nije pokolebalo. Pružio je cijeli niz argumenata koji su
podržavali njegovu tezu. Napominjao je da su istraživači često
izvještavali o tajanstvenim strujama (koje su, po njemu, očito
potjecale iz šupljina na polovima) toplog zraka koje tope led u
polarnim morima.
Na pitanje kako će gledati u mraku, rekao je kako smatra da tamo neće
biti potpuni mrak jer će se sunčeve zrake prelamati kroz rupe i
stvarati blagu svjetlost. Tvrdio je da se Zemlja nije mogla sama
organizirati u tvrdu kuglu jer centrifugalna sila tjera materiju dalje
od osi rotacije, a gravitacija je vuče prema unutra. Kad se te sile
uravnoteže, rekao je, nastaje pojas materijala kod kojeg je najgušća
materija krajnja, a os otvorena.Ekspedicija
Symmesove rupe
Na taj način, tvrdio je Symmes, materija Zemlje organizira se u okrugle
šuplje sfere otvorene na polovima. Upozorio je na sedimentaciju po
gustoći materija koja nastaje kod vrtnje svake smjese. Tvrdio je da je
priroda vrlo ekonomična i da se ne bi razbacivala materijom te upozorio
na sve moguće šuplje konstrukcije – od šupljih kostiju, stabljika
biljaka, cjevčica pera i kose. Smatrao je da su otvori pod blagim
kutom nagnuti kroz tisuće kilometara debelu koru Zemlje. Svako
tko se spusti, našao bi se u blagoj zaštićenoj zemlji koju griju
indirektne zrake Sunca koje ulaze kroz polarne rupe.
U siječnju 1823. kongresmeni SAD-a opet su pažljivo proučavali njegov
zahtjev za financiranje ekspedicije u središte zemlje, uz kojega je
ovoga puta priložio peticiju sa stotinjak potpisa. Johnson se opet
založio za njega, jer ga je uvjerio da će se, osim dostignuća u
biologiji, geologiji i zemljopisu, pružiti i mogućnost trgovine.
Svoj plan razradio je precizno do najsitnijih detalja. Odlučio se prvo
latiti sjeverne rupe. Za pothvat mu je trebalo nekoliko odvažnih ljudi,
nekoliko znanstvenika određenih specijalnosti, dva broda te irvasi i
saonice za prijelaz preko ledenih prostranstava Sibira otkud je htio
krenuti na put.
Namjeravao je uploviti u rupu kroz Beringov prolaz. 25 kongresmena
glasalo je za Symmesovu ekspediciju, ali su bili manjina, pa je projekt
odbačen. Symmes je nastavio s predavanjima, a navodne rupe na polovima
s vremenom su nazvane Symmesovim rupama. Umro je vraćajući se s
predavanja u Kanadi 1829., u 49. godini.
Symmes je neuspješno posvetio veći dio života promicanju svoje teorije
i skupljanju novca za ekspediciju. Ali nakon njegove smrti jedan od
njegovih sljedbenika, novinski urednik Jeremiah Reynolds, uspio je
utjecati na američku vladu da 1838. pošalje ekspediciju na Antarktiku.
Istraživači nisu uspjeli naći rupu u unutrašnjost Zemlje, ali su se
zato vratili s gomilom uvjerljivih dokaza da Antarktika nije samo
polarna kapa nego sedmi Zemljin kontinent.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
