Iako je teško povjerovati “na prvu” da kanibalizam i danas, u 21. stoljeću, postoji, vijest kako je u ruskom gradu Krasnodaru uhićen bračni par koji je ubijao ljude i hranio se njihovim mesom sve vraća u realnost.
Ruski je kanibalski par za nešto manje od dva desetljeća ubio i pojeo tridesetero ljudi, i to samo zbog sadističkog i gurmanskog užitka koji su pri tome doživljavali. Pretragom njihova stana pronađeni su konzervirani dijelovi ljudskog mesa koje su planirali pojesti u budućnosti, a očito je kako su za tu večer kada su uhićeni spremali posebnu gozbu, Naime, na pladnju je, ukrašena narančama, pronađena ljudska glava.
U nalazištima pračovjeka
Istini za volju, kanibalizam među ljudima, ma koliko odbojan i degutantan bio, nije ništa novo. Prvi tragovi kanibalizma pronađeni su još u nalazištima pračovjeka, i to u nalazištima od Etiopije do Velike Britanije.
Tijekom opsade Jeruzalema, 70. godine nove ere, ljudi unutar grada prehranjivali su se mesom umrlih i poginulih suboraca. Slično se događalo i u cijelom nizu opsada tijekom povijesti kada su, nemajući izbora i drugog izvora hrane, očajni ljudi posezali za tijelima poginulih kako bi se prehranili. Ipak, nikada to nije dosegnulo toliku razinu kao tijekom opsade Lenjingrada u II. svjetskom ratu, nakon što su za vrijeme vrlo oštre zime 1941./1942. stanovnici pojeli sve kukce, miševe, štakore i obrstili svu koru s drveća koju su mogli naći.
Okrenuli su se tada tijelima poginulih i umrlih ljudi koja su doslovno ležala na ulicama grada. Kidali su i komadali trupala, kuhali dijelove tijela kako bi se prehranili. To je uzelo tolike razmjere da je lenjingradska policija u opkoljenom gradu čak ustrojila posebnu postrojbu koja se nosila s kanibalizmom, hvatala i ubijala ljude koji bi se hranili ljudskim mesom.
Slično se događalo i u vrijeme opsade Staljingrada, ali ne s ruske, već s njemačke strane. Izgladnjeli i od napora gotovo napola poludjeli vojnici Wehrmachta, kojima su tijekom borbi bile presječene sve opskrbne linije, počeli su jesti ljudsko meso kako bi preživjeli. Nakon završetka rata, kanibalizam među njemačkim vojnicima nastavio se i u ruskim zatvoreničkim kampovima u Sibiru. Više od 2,8 milijuna njemačkih vojnika bilo je razasuto po gulazima diljem Sibira, a deseci tisuća njih okrenulo se kanibalizmu kako bi preživjeli u nedostatku hrane na užasno niskim temperaturama. Naravno, svaki od njih koji bi bio uhvaćen da jede ljudsko meso odmah je bio ubijen.
Ipak, osim ovog prisilnog kanibalizma, kojemu su se okretali iz čistog očaja, tijekom II. svjetskog rata počinjeni su i zločini u kojima su cijele postrojbe jele meso svojih neprijatelja. Tako su Japanci u jednom zatvoreničkom kampu, koji su držali za američke zarobljenike, svakoga dana birali po jednog Amerikanca kojeg bi potom ubili, ispekli, a njegovo meso pojeli.
Ipak, možda najpotresnija priča vezana za kanibalizam u posljednjih pedesetak godina dogodila se 1972. godine kada se u Andama srušio zrakoplov s urugvajskim ragbi timom iz Montevidea. Nakon pada zrakoplova na vrlo nepristupačan teren, šesnaestorica preživjelih pokušala se prehraniti ostacima hrane i čokoladicama koje su našli u trupu letjelice. Nakon nekoliko dana koje su proveli bez hrane, pokušali su jesti avionska sjedala, kožu s cipela, remenje...
Ništa nije uspjelo. Već poluludi od gladi, jedan po jedan počeli su jesti meso svojih mrtvih prijatelja koji su stradali u nesreći. Pri tome su prolazili kroz goleme moralne dvojbe jer ne samo da su svi oni bili praktični vjernici, katolici koji su smatrali da kanibalizmom čine smrtni grijeh, već su i tijela koja su jeli bili njihovi prijatelji, pa čak i rođaci. Nakon 72 dana spašeni su s planine, ali i oslobođeni osude zbog kanibalizma jer je to bio jedini način da prežive.
Ipak, nisu svi kanibali bili prisiljeni, neki su u tome uživali. Svakako je najpoznatiji od njih diktator Srednjoafrička Republike Jean-Badel Bokassa. On je imao običaj sedamdesetih godina prošlog stoljeća na gozbama servirati pečeno meso svojih političkih protivnika koje bi njegova tajna služba netom prije ubila.
Moderni kanibali
Iako danas više nitko ne peče svoje političke protivnike, kanibala i dalje ima. Ne samo na Papui Novoj Gvineji ili na Fijiju, gdje postoje cijela kanibalska plemena, već i na Zapadu.
Tako je prije nekoliko godina kanibal Rudy Eugene na ulici napao Ronalda Poppoa i počeo mu jesti meso s lica. Poppo je vrištao dok mu je kanibal odgrizao obraze i žvakao, sve do trenutka dok kanibala nije ustrijelio policajac. U Njemačkoj je pak Armin Meiwes preko interneta našao dobrovoljca koji se složio da ga Meiwess ubije i pojede.
– Prvo sam pojeo meso sa stražnjice, i to sirovo. Meso mi se topilo u ustima, kao da jedem sirovu tunu. Potom sam ispekao kukove, i oni su bili dobra okusa. Ispekao sam i jednu dojku, ali nije mi se svidjela, bila je previše masna. No najbolje meso je s butina. Fantastično, kao da jedem Kobe odrezak – kazao je kanibal Issei Sagawa, koji je 1981. u Parizu ubio i pojeo nizozemsku studenticu.
Kanibalizam zapravo i nije toliko rijedak. Uostalom, jedan od posljednjih slučajeva za koji se doznalo onaj je kada je Srećko Kalinić, poznat kao Zver, srpski kriminalac koji se skrivao u Zagrebu, ubio Milana Jurišića i potom od njegova mesa spremio gulaš. Isti taj gulaš servirao je, “onako iz šale”, svojim prijateljima iz istog kriminalnog klana.
sklonite ovaj clanak !! Jeste li vi normalni ???, Ump14