SDP svakako može biti najzadovoljniji rezultatom izbora za EU parlament! Bez obzira na krajnji ishod, ali izgledno s četiri mandata, stranka u rasulu, s nikakvim vodstvom, s programskim lutanjem, često bez ideja, nego hopa-cupa program kako kome tog jutra nešto padne na pamet, kad dobije toliko glasova i mandata, mora skakati od sreće. Opet je preživjela, ide dalje.
Davor Bernardić može sad dosta lakše disati, neće ga odmah ići ponovno pokušati rušiti. Čekaju se novi izbori, da se vidi kako će SDP dalje proći, ne toliko na predsjedničkim, koliko na parlamentarnim. U svakom slučaju, SDP je na ovim izborima ispao malo izborno čudo. I to još bez koalicija s kojima je najčešće prije izlazio pred birače. Doista može slaviti.
Most je, pak, daleko najveći gubitnik. Nekad treća stranka po snazi, sad nije uspio prijeći ni izborni prag. Velika je to briga za vodstvo stranke koja je očito ostala bez dobrog dijela biračkog tijela, koja nije uspjela ostati ili postati nacionalno prepoznatljiva, nego ponajviše i dalje lokalna nakon raskida s HDZ-om, i kojoj nisu pridonijeli agresivni pristup i populizam. U demokratskim zemljama, nakon ovakvog izbornog debakla, šef stranke dao bi ostavku.
Most je, pak, nezamisliv bez Bože Petrova, jer je on Most, pa se to u njegovu slučaju neće dogoditi. Što će učiniti, tek će se vidjeti, ali s ovakvim trendom čeka ih težak debakl na parlamentarnim izborima.
HDZ i Andrej Plenković? Plenković je sastavio listu koja je odavala poruku – možemo što hoćemo. Jer je bila grozno loša po sastavu kandidata. U orbitu je poslao Karla Resslera, totalno politički neiskusnog, s groznim, ponekad robotskim javnim istupima, ponekad čak s infantilnom kampanjom, u stilu da je postignuće Hrvatske što će iduće godine predsjedati populacijom od pola milijarde ljudi. Retorika za dječji vrtić! Nije pomogla ni Angela Merkel ni Weber, HDZ je ostao zacementiran na mandatima s prošlih izbora, i to je Plenkovićev poraz, pljuska prije novih izbora. Plenkovićevo stalno jahanje na praznoj EU retorici baš i nije urodilo plodom, čak ni kod birača HDZ-a.
Živi zid i Amsterdamska dobili su očekivano. Kao što se moglo očekivati i za Ružu Tomašić. Ne za Hrvatske suvereniste, nego za Ružu Tomašić. Ne bi oni prešli izborni prag da ona nije bila na njihovoj listi. I birači su honorirali njezin rad u dosadašnjem mandatu, činjenicu da je bila jedna od najaktivnijih u dosadašnjem sastavu EU parlamenta, i da je učinila neke konkretne stvari za hrvatske ljude, primjerice za hrvatske ribare, i najavila je daljnju borbu za njih.
Nekima je Mislav Kolakušić iznenađenje izbora. Ne bi trebao biti, unatoč tome što ga nije bilo u anketama na toj poziciji, da će ući u EU parlament. On je dugo gradio svoj imidž među biračima, i dio birača koji traže neku alternativnu opciju jednostavno se prelio njemu. Moguće i dio onih koji su prije davali glas Mostu. No on bi mogao biti i neugodno iznenađenje, ili čak prijevara. Jer svoj imidž političara gradi na ovrhama i pravosuđu, posebice na ovrhama. One se, međutim, ne rješavaju u EU parlamentu, nego u Zagrebu, u Saboru. Mogao bi s vremenom biti još jedno razočaranje.
A kampanja? Bila je izrazito dosadna, nemušta, s premalo EU tema, a ponajviše s rovovskim bitkama na unutarnjopolitičkoj sceni. Bome da nije bilo Milorada Pupovca i njegove provokativne kampanje, teško da bi išta bilo zanimljivo za primijetiti. No ni to mu nije baš nešto urodilo plodom, kao ni Neovisnima za Hrvatsku postavljanje zastave s prvim bijelim poljem u grbu. Ni to se ne rješava u EU parlamentu. Dobro je što je i HNS sad izišao samostalno na izbore, pa se vidi njegov potencijal, unatoč energičnom međimurskom županu. Njemu se njegov HNS obio o glavu.
Istina da su ljudi glasali za Tomašićku. Ali da je nije bilo na listi opet ti glasovi ne bi završili kod HDZ-a već kod Esih ili Petir, možda u MOST-u. Dakle desnica je glasala za stvarnu desnicu.