Na počecima je stvaranja svih postkomunističkih zajednica suverenost
predstavljala najviši programatski, štoviše: simbolički pojam oko
kojega se koncentriralo nastojanje za uspostavu novih (političkih)
nacija. Političko je tranzicijsko razdoblje potom bilo, u pravilu,
sapeto između dviju interpretacija suverenosti. Jedna se zadovoljavala
"našom" (u pravilu etnički intoniranom) teritorijalnom suverenošću (bez
Rusa, Srba, i sl.), druga je pak htjela više pučku suverenost,
riječju: demokraciju.
U domaćim uvjetima ova se napetost nastavlja i u recentnim političkim
iskazima. U povodu nedavne vijesti o skorome oslobođenju Zvonka Bušića,
predsjednik je Sabora, primjerice, rekao kako je riječ o "jednom od
pionira borbe za hrvatsku slobodu... ali metode nisu bile u skladu s
demokratskim standardima". Pitanje je, ipak, kakve je to naravi sloboda
izborena nedemokratskim metodama. Povijesnih "pouka" o tomu ima i
previše (premda se iz njih, uglavnom, ne uči). Na lijevoj i na desnoj
strani pobjeda je svagda iznova proglašavana slobodom, a najčešće se
je, zapravo, radilo o neovisnosti nekoga entiteta koja je olako
proglašavana i slobodom njegovih stanovnika.
Teroristi različitih zastava uzorni su aktivisti svakovrsne neovisnosti
suprotstavljene slobodi. Bušića i RAF, anarhiste s početka dvadesetoga
stoljeća i Osamu bin Ladena, svima razlikama unatoč, povezuje identična
metoda. Ona se sastoji u uporabi (slučajno nađenih) ljudi kao
komunikacijskoga kanala.
Nasuprot domaćim nacionalistima, bliskoističnim ideolozima ili
diplomatima u Ujedinjenim nacijama, kod terora nije bitna ideologija
(opravdanje), nego metoda. Teroristi se ne dijele na "naše" i
"njihove", na one koji su bili "u pravu" jer su se borili za
"nacionalno oslobođenje" i one koji su bili u krivu (jer nas se njihov
cilj ne tiče). Pristojni ljudi nijednoga terorista ne smatraju "našim";
politički osvješteniji među njima znaju, dapače, da su im najneugodniji
oni među teroristima koji, frazealno barem, dijele njihove
ciljeve jer ih nužno kompromitiraju.
Sve što teroristi mogu postići jest propaganda po cijenu ljudskih
života (u reakciji na njihovo djelovanje u pravilu se događa da državne
vlasti reduciraju ljudska prava svojih građana ili podanika). I da
uspiju u potpunosti (što je danas, srećom, jedva zamislivo), mogli bi
dovesti do neovisnosti, ne i do slobode, ustrojiti onu prvu,
teritorijalnu suverenost, nad stanovnicima, ne i pučku suverenost. Ili,
u terminima hrvatske tradicije, svaki je terorizam u za nj
idealnome slučaju mogao dovesti tek do NDH (koja, doduše, nije baš bila
ni odveć neovisna, a sustavski nije imala veze ni s kakvim konceptom
slobode).
Shvaćanje suverenosti fiksirano na teritorij, ne i na (sustavno
zajamčenu) slobodu ljudi nije tek teorijsko pitanje. Ono se neprestance
iskazuje i kao vrelo dnevnopolitičkih grešaka. Na primjer: u dosadno
ponavljanome hrvatsko-slovenskome sukobu do iznemoglosti se zborno
vrišti u povodu "ugroze dijelova nacionalnog teritorija" veličine
osrednjih oranica (uključujući odgovarajuće krpice morske površine), a
o ozbiljnim se sastavnicama spora uglavnom ne progovara; o Ljubljanskoj
banci i nuklearnoj elektrani. Ljudi su za ideologe sukoba drugorazredno
značajni u odnosu na "sveti nacionalni teritorij", prihvaća se
srednjovjeka seljačka logika: djece ima koliko treba, ali zemlja je
nezamjenjiva.
Tisućama oštećenika prijevarama koje je izvršila Ljubljanska banka ne
daje se nikakva satisfakcija (da se o potencijalno ugroženima
dekonstrukcijom nuklearke sada i ne govori), no za svaku se spornu
livadu mobiliziraju specijalci. I kada upravljači posrnuloga hrvatskog
sporta prihvate Novu ljubljansku banku (nasljednicu one zloglasne) kao
sponzora regionalne košarkaške lige, komentari su tek usputni.
Vlasnici lige s hrvatske strane poznati inače po striktnom
štovanju pravnih regula cinično kazuju kako "nijedan sud još nije
donio odluku u korist štediša". I da je to točno (a nije baš sasvim)
moralni problem ostaje, no uobičajeno usplahireni borci za suverenost,
a, npr., protiv natjecanja sa srbijanskim timovima ovdje ne vide motiv
za prosvjed (pa ni političari, inače svagda brzotrzni kada se radi o
livadama i valovima). Izgleda, bliža im je teritorijalna suverenost, a
ljudi će nekako uz zemlju kao kmetovi, zapravo.
Za-pravo
