Subota 18. svibnja
Kako da se bleiburških žrtava sjećamo u tišini?
Svake godine ponavlja se manje-više ista priča o Blieburgu. Austrijska javnost, policija i politika optužuju, prijete, zabranjuju... Iz Hrvatske se uzvraća – naše je pravo častiti nevinu žrtvu i sve ćemo učiniti da ne bude neprihvatljivih obilježja. Polemizira se oko načelnog stava da su sve žrtve rata iste, lijevi ideološki konopac potežu na jednu, desni na drugu stranu. Hrvatstvo, domoljublje običnih ljudi i političara te “antifašizam” i nostalgija za NDH mjere se odnosom prema Bleiburgu, a pohod Lojbaškom polju čin je i potvrda patriotizma... I vjerojatno s dosadašnjim načinom komemoriranja nikad neće biti mira i dostojanstva kakvo priliči sjećanju na ubijene. Jesu li oni zaslužili tu vrisku, zakrvljenost!? Te optužbe Davora Bernardića koji zbog posve marginalnih ispada kakvih ove godine i nije bilo u komemoraciji vidi i “veličanje nacističke i fašističke ideologije”!? Ili narogušenost i nadzor stotina austrijskih policajaca nad nedužnim čašćenjem nedužnih žrtava!? I ne bi li uspomenama trebalo naći utočište u tišini kakva je u hramu!? Mislim da bi o tome trebalo razmisliti, naći načina da se žrtava sjećamo u takvoj tišini, nasuprot “antifašistima” koji prosvjedom protiv komemoracije odaju počast ratnim strahotama što su ih učinili partizani.
Nedjelja 19. svibnja
Hvalospjevi najvećim porobljivačima
Iz posjeta Angele Merkel koloniji Hrvatskoj, “posljednjim poslušnicima u Europi”, kako kaže Grmoja, odjeknula je i njezina pljuska nacionalizmu u zemljama EU koji “pokušava uništiti Europu”. Plenković je objasnio da je riječ o “grupaciji koja je jučer promovirana u Milanu”, s potpredsjednikom talijanske Vlade Salvinijem na čelu. Naravno, mislio je pri tome kako nije nacionalizam nego “učvršćivanje Europske unije” kad Njemačka budzašto kupuje hrvatska nacionalna bogatstva (Telekom i druga) iz kojih svake godine odnosi milijardske dobiti, kao što slično perušaju i neke druge zemlje u EU. Zatim, nije nacionalizam to što su Nijemci vlasnici 75 posto medija u Poljskoj. Ili kad Francuzi pod vodstvom velikog Angelina prijatelja Macrona, što ističe i Plenkoviću mrski Salvini, pljačkaju Afriku, između ostalog i tako što 14 svojih bivših kolonija prisiljavaju da im godišnje plaćaju naknadu od nevjerojatnih 500 milijardi dolara za infrastrukturu koju su im ostavili. Ako se koji državnik tome usprotivi, dobije metak u čelo ili bude smijenjen u državnom udaru.
Uistinu je žalosno slušati kako Plenković pred javnošću koja sve to vidi sriče hvalospjeve tim bešćutnim vladarima Europe, zapravo njezinim najvećim nacionalistima i ekonomskim porobljivačima.
Ponedjeljak 20. svibnja
Od Bayernova i Kovačeva draži je uspjeh Varaždina
Hrvatski mediji ne mogu stati s pohvalama Niki Kovaču koji je s Bayernom osvojio prvo mjesto u njemačkom nogometnom prvenstvu. I doista, posljednja njihova utakmica s Eintrachtom u Münchenu bila je vrhunska, a poslije nje uslijedila je i kulminacija slavljenja hrvatskog trenera, pri čemu se redovito ističe kako je to uspjeh i hrvatskog nogometa. Ali to nije nikakav uspjeh hrvatskog nogometa, nego uspjeh totalnog ponovčenja i komercijalizacije te igre u Europi i svijetu, u kojoj najbolje prolaze najmoćniji i najbogatiji. Veselio sam se Kovačevu uspjehu kao što se veselim uspjesima i dobrim igrama drugih hrvatskih trenera i igrača u inozemstvu, ali uopće mi nije važno tko je prvak Njemačke ili koje druge zemlje.
Proteklih dana bio mi je puno važniji ulazak Varaždina u Prvu hrvatsku nogometnu ligu koji nam je vratio neka uzbuđenja iz vremena dok je klub kao Varteks bio nogometni običaj i standard i u bivšoj državi i u samostalnoj Hrvatskoj.
Najviše sam trijumfirao kad u sastavu Varaždina nisam vidio ni jednog stranca!!! U najvećim europskim klubovima gotovo je obratno, ako imaju tri domaća igrača, i to je dovoljno. Stoga je zacijelo “obiteljske” iskrenosti mnogo više bilo među 9000 navijača u Varaždinu nego među sedam-osam puta više na Allianz Areni.
Utorak 21. svibnja
Oni što steknu dok su na vlasti narodni su izbor
Jedan se portal hvasta otkrićem o drugoj ženidbi jednog ministra sadašnje Vlade, o tome kako se vjenčanje 2017. godine održalo u Istri, “u Stanciji Meneghetti nedaleko od Bala, najprestižnijoj hrvatskoj lokaciji za takva događanja”. Riječ je o skupoći i raskoši u kakvoj su uživale bogate estradne i sportske zvijezde Maja Šuput, Severina, Vedran Ćorluka i Franka Batelić... A ovo je “prvi put da je jedan državni dužnosnik održao svadbu na tako ekskluzivnom mjestu”. Eto još jednog dokaza kako Hrvati ne teže za vlašću radi općeg dobra nego iz osobnog interesa, ali valja reći kako mnogi ljudi upravo takve najviše poštuju.
Obitelj, rodbina, prijatelji... cijenit će ih po onome što steknu dok su na vlasti, po kućama koje sagrade, po raskoši i isticanju, po tome u koju im školu idu djeca ili na kojem sveučilištu studiraju, koliko pomažu svojima itd. Stoga se i ne trebaju stidjeti kad se, na primjer, objavljuju tekstovi o tome tko se sve od premijerove rodbine zaposlio, zatim o ljetnikovcu jednog ministra kojemu je vrijednost u imovinskoj kartici višestruko umanjena, o kući drugoga također u imovinskoj kartici “umanjenoj”, o “skrivenoj oazi” trećega, o “luksuznom mercedesu” u dvorištu četvrtoga... Oni su narodni izbor.
Srijeda 22. svibnja
Nikad viđeno hrvatsko domoljublje Srba
Što se to događa sa Srbima u Hrvatskoj, s njihovim vođom Miloradom Pupovcem i SDSS-om? Prvo su za promidžbu za europarlamentarne izbore angažirali Ćiru Blaževića i još neke “viđenije Hrvate”, potom Pupovac izjavljuje: “Lista je SDSS-a patriotskija od lista onih koji sebe nazivaju domoljubima”.
Da je njihov kandidat kojemu je “mit o Domovinskom ratu glavna prijetnja slobodi Hrvatske”, Dejan Jović, hrvatski patriot – malo sutra, ali se ipak čini da Pupovac nikad nije ovako govorio: “Znamo da je i za Hrvate teret netolerancija prema Srbima, dio se građana zasitio toga da se dio sugrađana drži izoliranim od ostalog društva... Nemojte misliti da većina susjeda Hrvata lakše to podnosi nego što to podnosimo mi. I za njih je to teret i oni ne žele pomisao da je netko pored njih njihov neprijatelj, pogotovo ako to nije”.
A ni sam Jović nikad nije govorio ovako: “A mi očekujemo od naše domovine da ona zna da je naša domovina“. Je li to predizborno udvaranje javnosti, promjena politike ili dosad potiskivan način razmišljanja – vidjet ćemo.
Što god bilo, zasad znamo – to hrvatsko domoljublje Srba kojima je Pupovac vođa (a to je velika većina) novost je u svih ovih 30 godina samostalnosti Hrvatske, samo da se ne vrati starost njihova opiranja hrvatskoj državi.
Četvrtak 23. svibnja
Nijemci nikako da siđu s leđa hrvatskog naroda
Veliki narod Nijemci nikako da siđu s leđa malog naroda Hrvata, i pritišću li ga – pritišću. U Drugom svjetskom ratu otimali su nam sirovine, radnu snagu prisilno odvodili u Njemačku, diktirali politiku i rasne zakone... Poslije rata pali smo u nemilost pobjednika zbog suradnje s nacističkom Njemačkom, a s vremenom smo opet postajali njemačka kolonija iz koje je radnička i seljačka sirotinja hrlila nekadašnjem ratnom savezniku. Ni u samostalnoj Hrvatskoj stanje se za Hrvate ne popravlja, Nijemci kupuju naša nacionalna bogatstva, radništvo opet bježi u Njemačku. A poslije posjeta Merkel ponavlja se priča o tome kako Nijemci na nama liječe iskompleksiranost kojom ih je opteretio Zapad zbog nacizma. Tako im u Hrvatskoj, o kojoj poslije posjeta Angele Merkel pišu mnogi njemački mediji, a hrvatski prenose, malo što valja – ne valja im Plenkovićev miljenik Karlo Ressler jer govori o bleiburškoj hrvatskoj tragediji, ne valja im Thompson, ne valja im Tuđman... Čini se kako im valjaju jedino hrvatske telekomunikacije, banke i druga dobra...
Petak 24. svibnja
Zašto je Škoro treći među predsjedničkim kandidatima
Koja dobra vijest! Pjevač Miroslav Škoro prvi se put našao u anketi o predsjedničkim izborima i s 9,4 posto glasova ispitanika zasjeo na treće mjesto! Vjerojatno mu građani nisu dali toliko glasova zato što misle da bi bio dobar predsjednik, nego zato što dolazi iz pjesme, iz ljepote tako različite od frazetina, međusobnog opanjkavanja svojstvenog i nekim potencijalnim kandidatima za predsjedničke izbore, ljepote različite od svekolikog političkog ozračja. Škoro je u anketi odmah iza Kolinde i Milanovića, a u prvom ispitivanju javnog mnijenja pretekao je Daliju Orešković, a ni blizu mu nisu ni desna Ruža Tomašić ni lijevi Beljak i Anka Mrak-Taritaš. Škorino pjevanje je lagano i zanosno, ono je odmorište za uho i osjećaje ljudi svuda okružene bukom i samoljubivošću u kojoj je jednako ambicioznosti koliko i praznine. Ispitanici u anketi birali su tu običnost kojom je hrvatska politika gromoglasnih obećanja i gromoglasnog “ja pa ja” tako oskudna. Birat ću Kolindu, ali glas dajem Škorinoj pjesmi.•
Ivkošić briljira kada kritizira uvlakačku politiku vladajućih, a Kolinda je među perjanicama, a potom u završnoj rečenici kaže da će glasati baš za sadašnju predsjednicu.