U Hrvatskoj imamo daleko premalen broj udomitelja, i ta brojka u stalnom je padu. Primjerice, kad je Marina Hoblaj iz Murskog Središća prije deset godina postala udomiteljica, u Međimurju je bilo oko 100 udomiteljskih obitelji, a sada ih je 68. Imamo i veliku neujednačenost po županijama. Velik problem je to što je prosječna dob udomitelja viša od 55 godina – kaže Marta Divjak, djevojka koja je posvojena kad je imala tri i pol godine, a lani je s Antonijom Skender, koja je udomljena u istoj dobi, pokrenula inicijativu “Moramo vam nešto reći”, koja će uskoro prerasti u udrugu.
Dosad su ove aktivistice nekoliko puta istupale u javnosti kako bi govorile o posvojenju djece, a ovaj put žele upozoriti na to da ima premalo udomiteljskih obitelji.
Nepotpuna statistika
Na svojim stranicama #moramovamnestoreci na Instagramu i na Facebooku objavljuju informacije o udomljavanju, a planiraju i kampanju poput one nazvane “Držim fige za djetinjstvo bez brige”, koju već provode. Žele, pojednostavljeno, potaknuti ljude da se odluče za udomljavanje. Posvajanje i udomljavanje nije isto, pojašnjavaju. Posvajanje je zakonski i trajni oblik brige o djetetu, kad posvojitelji postaju roditelji, a udomljavanje je privremeni oblik pružanja skrbi djetetu koje je u sustavu dok se ne riješi njegova situacija s biološkim roditeljima ili dok se ne riješe papiri za posvojenje. I kod udomljavanja i kod posvajanja u prvom planu, ističu, treba biti interes djeteta.
Martu je posvojila obitelj Divjak iz Varaždina: Blaženka, bivša ministrica znanosti i sporta, i njezin suprug Tomislav. Marta zna reći da je tim činom posvojenja dobila na životnoj lutriji. Antonija je udomljena bez mogućnosti da bude posvojena jer roditeljska prava nikada nisu oduzeta njezinim biološkim roditeljima. Do 16. godine živjela je sretno u udomiteljskoj obitelji, u kojoj bi, kaže, i ostala da se ta obitelj nije raspala i time izgubila pravo na udomiteljstvo. Našla se tako pred izborom hoće li se vratiti u dom za nezbrinutu djecu ili biološkom ocu. Odabrala je ovo drugo.
– Kronično nam nedostaje mladih udomitelja, a to se posebice vidi kad treba pronaći smještaj za bebe za koje se traže mlađi udomitelji kojih nemamo dovoljno, pa bebe idu u institucije. Udomitelj koji bi udomio bebu, a zaposlen je, može koristiti rodiljni dopust, ali ne i rodiljnu naknadu, stoga smatramo da je to loše riješeno. Jako je puno nelogičnosti u brojkama, ovisi tko pita nadležno ministarstvo i za koju svrhu treba te podatke. Oko 2200 djece smješteno je u udomiteljskim obiteljima, i to su podaci iz rujna 2020. Točan broj udomitelja ne znamo. Znamo da je manji nego prijašnjih godina, jer dio otpadne zbog godina, a novih nema – ističe Antonija.
Prema podacima iz 2018., tada su bile 1202 udomiteljske obitelji s 2259 djece, a danas ih je zasigurno, vjeruju, manje. Koje su najveće prepreke s kojima se suočavaju parovi koji žele udomiti djecu?
– Osim osobnih strahova i neinformiranosti, to je svakako nedovoljna podrška sustava, psihosocijalna, zdravstvena, upravno-pravna i obrazovna pomoć od nadležnih institucija. Sustav zakazuje u svakom segmentu. Vrlo važna stvar za zaposlene udomitelje je to da nemaju pravo na regularan plaćeni roditeljski dopust kao biološki roditelji ili posvojitelji. Kad pruže dom bebi ili mlađem predškolskom djetetu, odmah idući dan moraju se vratiti na posao. Udomite li, primjerice, bebu od šest mjeseci iz doma, sutradan se odmah vraćate na posao, a dijete ostavljate s dadiljom. Sustav u ovom segmentu ne štiti i ne podržava udomitelje. Zakon im priznaje pravo na korištenje tzv. rodiljnog dopusta, ali bez naknade, jer udomitelj prima 830 kuna naknade za svoj “rad”. I za te slobodne dane poslodavac treba dati svoju suglasnost. Mislim da možete zamisliti kako to izgleda u praksi. Dakle, država ne želi dati i naknadu za udomiteljstvo i rodiljni dopust, ali onda bi trebala dati udomitelju pravo da bira između te dvije opcije, ako je zaposlen, na što bi imao pravo da je biološki roditelj ili posvojitelj. Ovako, država je sretna jer je udomitelj preuzeo skrb za malo dijete, a s druge strane smije mu se u brk… – napominje Marta.
Najvažnija dobrobit djeteta
Nelogična je, dodaje, i neujednačena praksa radova Centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj. Slučaj ostavljenog djeteta u Zagrebu ne žele komentirati.
– Ne znamo što je zapravo potaknulo majku tog djeteta da ga ostavi. To zapravo nitko ne bi trebao komentirati jer ne znamo što se događa u toj obitelji. Najvažnija je dobrobit djeteta i što brže razrješenje njegove situacije – kaže Marta Divjak.
Krenule su, vele, u inicijativu potaknute svojim osobnim iskustvima i poraznom činjenicom da se zadnjih desetljeća ništa nije promijenilo nabolje kad je riječ o posvajanju, udomljavanju i izuzimanju djece iz obitelji u kojima se krše njihova prava.
– Porazno je to što stvari idu nagore. Želimo da javnost i odgovorne institucije napokon vide našu nevidljivu djecu, djecu u sustavu koja su briga svih nas, i na nama je da im omogućimo sretno djetinjstvo – poručuju.
I to je pokazatelj stanja u HR.