Kada je riječ o zaštiti Jadranskog mora i proglašenju isključivog gospodarskog pojasa na Jadranu, Hrvatska je u protekla dva desetljeća prošla kroz nekoliko dijametralno različitih faza u odnosu prema tom pitanju i to je vjerojatno glavni razlog zbog kojeg je nedavno proglašenje u Saboru gospodarskog pojasa ispraćeno gotovo ravnodušno, bez očekivanog klimaksa i bilo kakvih značajnijih reakcija. U prvoj fazi koja se odvijala početkom stoljeća isključivi gospodarski pojas bio je predstavljen kao pitanje od prvorazrednog nacionalnog interesa. Bilo je to u vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana, kada je tadašnji zastupnik HSP-a i znanstvenik Tonči Tadić prvi pokrenuo priču o potrebi proglašenja isključivog gospodarskog pojasa i inicirao prvu saborsku raspravu o tome.
Međutim, ubrzo se pokazalo da je proglašenje gospodarskog pojasa bilo prevelik zalogaj za tadašnju Račanovu Vladu, ali i cjelokupnu politiku u Hrvatskoj. Iako se radilo o razumnom i racionalnom prijedlogu, koji se temeljio na međunarodnom pravu i koji je zapravo bio naša obveza kao obalne države koja je odgovorna za zaštitu svog mora, a uživao je i izrazitu potporu struke, proglašenje gospodarskog pojasa postalo je golem politički problem zbog žestokog protivljenja Italije i Slovenije. U jednom se trenutku proglašenje gospodarskog pojasa čak ispriječilo na našem putu u Europsku uniju, s obzirom na to da je Hrvatska morala birati između EU i gospodarskog pojasa. Bio je to hladan tuš za hrvatske eurointegracijske ambicije. Iako zemlje proglašavaju gospodarske pojaseve isključivo suverenom odlukom, jednostrano, što su do tada i učinile brojne europske zemlje, Hrvatskoj je to pravo bilo osporeno.
Na kraju je Hrvatska morala popustiti. Račanova Vlada proglasila je 2003. godine zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), koji je zapravo bio surogat isključivog gospodarskog pojasa ili njegova ublažena verzija, koji se uopće ne spominje u međunarodnim konvencijama. No, Hrvatska je ubrzo suočena s novim diplomatskim poniženjem, s obzirom na to da je bila prisiljena odgoditi i primjenu ZERP-a na članice EU. Europa, ponovno na pritisak Italije i Slovenije, doslovce je prisilila Hrvatsku da ponovno bira između ZERP-a i EU. Bila je to druga od nekoliko neuvijenih ucjena s kojima će se Hrvatska suočiti na svom trnovitom i dugom putu prema punopravnom članstvu u Uniji. Na koncu je tadašnja Vlada Ive Sanadera odlučila popustiti i na pritisak Rima i Ljubljane odgoditi primjenu ZERP-a za članice EU, što je zaključeno na tripartitnom sastanku čiji je zapisnik, glasoviti “Agreed Minutes”, potpisao Hidajet Biščević, iako se još mjesecima nakon toga raspravljalo o tome je li zapisnik pravno obvezujući dokument ili nije. Slovenija i Italija tada su ostvarile svoj ključni cilj, iako je, paradoksalno, Italija baš u to vrijeme proglasila svoj ekološki pojas na Jadranu, a ubrzo je to učinila i Slovenija, iako na to nije imala pravo. Obje zemlje, naravno, učinile su to jednostrano, onako kako je to namjeravala učiniti i Hrvatska, s obzirom na to da ekološki pojas, kao ni gospodarski, ne spada u tzv. Acquis i svaka ga zemlja proglašava jednostrano, bez formalnog odobrenja Bruxellesa.
Hrvatska nakon tog traumatičnog iskustva mijenja stajalište o gospodarskom pojasu, zaključivši kako je proglašenje isključivog gospodarskog pojasa nepotrebno. I to se odnosi i na SDP-ovu i na sve HDZ-ove vlade u prošlom desetljeću. Tako je Vlada Andreja Plenkovića 2017. donijela zaključak u kojem izrijekom navodi da Hrvatska u sklopu UN-ove Konvencije o pravu mora ostvaruje svoja prava i interese na Jadranu, zbog čega nema potrebe za proglašenjem isključivog gospodarskog pojasa, a HDZ je i prošle godine odbacio prijedlog opozicije o proglašenju gospodarskog pojasa na Jadranu.
A onda se dogodio neočekivani preokret. U Hrvatskoj je potkraj prošle godine naprasno oživjela gotovo zaboravljena priča o proglašenju isključivog gospodarskog pojasa, i to tijekom i nakon nedavnog posjeta talijanskog šefa diplomacije Luigija Di Maia Zagrebu. Di Maio je, naime, u Zagrebu najavio da će Italija uskoro proglasiti gospodarski pojas na svojoj strani Jadrana, pozivajući Hrvatsku da također to učini, iako je upravo Italija protekla dva desetljeća bila glavna diplomatska prepreka proglašenju hrvatskog pojasa na Jadranu. Italija je, naime, svih tih proteklih godina ulagala ozbiljan trud kako bi spriječila proglašenje hrvatske gospodarske zone na Jadranu, smatrajući da bi to ugrozilo talijanske interese u istočnom dijelu Jadrana.
Dugogodišnji zagovornik isključivog gospodarskog pojasa Tonči Tadić aktualnu ravnodušnost oko proglašenja pojasa objašnjava nerazumijevanjem važnosti te odluke u političkoj javnosti zbog činjenice da Jadran nikad nije bio u fokusu hrvatske politike i da se Hrvatska od osamostaljenja ponaša kao kontinentalna zemlja. Drugi se razlog krije u shvaćanju da se ništa bitno nije promijenilo jer je Hrvatska već imala ZERP, što je, po njegovu mišljenju, potpuno pogrešno. U tim se interpretacijama isključivi gospodarski pojas svodi na postavljanje umjetnih otoka i polaganje kabela, što je, kako kaže, netočno. I treći razlog aktualnog ravnodušja oko gospodarskog pojasa je činjenica da trenutačno postoji akutniji problem, odnosno pandemija koronavirusa, zbog čega je priča o zaštiti Jadrana pala u sjenu.
Naš sugovornik inzistira da postoje bitne razlike između ZERP-a i gospodarskog pojasa. Ključna je razlika činjenica da ZERP ne postoji u UN-ovoj Konvenciji o pravu mora (UNCLOS), a ni u hrvatskom Pomorskom zakoniku.
– Proglašenjem isključivog pojasa stvari se dovode na svoje mjesto jer se proglašava ono što Hrvatskoj omogućava UNCLOS i njezin Pomorski zakonik. Ovdje nema izmišljene pravne kategorije ZERP-a, nego je riječ o dobro definiranoj pravnoj kategoriji isključivog gospodarskog pojasa – objašnjava Tadić i dodaje da se ZERP odnosio samo na morsku vodu i da je dopuštao i drukčije razgraničenje osim crtom sredine, dok kod gospodarskog pojasa razgraničenje uvijek ide crtom sredine, a to Hrvatsku dovodi u bitno povoljniji međunarodno-pravni položaj.
Tadić svima koji misle kako je ovaj potez nebitan poručuje kako se 65 posto ribljeg fonda nalazi na hrvatskoj strani Jadrana. Osim toga, dodaje, gospodarski pojas primjenjivat će se na sve zemlje svijeta, a ne kao ZERP samo na nečlanice EU, što je, kako kaže, “golema razlika”. Gospodarski pojas omogućava i nadzor brodova i utuženje štete u slučaju da takva šteta postoji, a većina brodova koji plove Jadranom su brodovi EU, što je velika razlika u odnosu na dosadašnji režim, u kojem je nadzor brodova moguć samo u slučaju sumnje na kršenje zakona.
– Onaj tko kaže da je razlika između ZERP-a i gospodarskog pojasa minorna taj ne razumije o čemu govori – ističe Tadić. Na pitanje kako komentira strahove nekih u Sloveniji da bi Hrvatska mogla zloupotrijebiti mogućnost nadzora brodova na njihovu putu prema koparskoj luci i time ugroziti položaj te luke, Tadić odgovara da brodovi na putu prema Kopru i drugim jadranskim lukama ne prolaze samo kroz gospodarski pojas, nego i kroz hrvatske teritorijalne vode kod Palagruže, koje se na tom području dodiruju s talijanskim teritorijalnim vodama. Drugim riječima, dodaje, Hrvatska i Italija, kad bi to htjele, mogu zaustavljati brodove u svojim teritorijalnim vodama, ali to ne rade jer poštuju pravo neškodljivog prolaska, koje vrijedi i u gospodarskom pojasu.
Talijansko-hrvatsko proglašenje gospodarskih zona i razgraničenje Jadrana, očekivano, nailazi na otpor i nerazumijevanje u jednom dijelu slovenske javnosti, dok je aktualna slovenska vlada Janeza Janše na najave Rima i Zagreba zasad reagirala suzdržano, zadovoljavajući se činjenicom da su Zagreb i Rim uključili Ljubljanu u razgovor o zaštiti Jadrana. Neki u Sloveniji strahuju da će hrvatsko proširenje suverenih prava na moru biti konačan udarac za neimplementiranu arbitražnu odluku, koju Hrvatska ne prihvaća, dok će nestanak otvorenog mora u Jadranu, plaše se u Ljubljani, ograničiti razvoj slovenskog ribarstva, zbog straha da će slovenskim ribarima biti onemogućen pristup ribarenju na otvorenom moru, koje nakon proglašenja hrvatske i talijanske zone nestaje. Takvi strahovi ne uvažavaju činjenicu da proširenje hrvatske suverenosti na Jadranu automatski znači i širenje nadležnosti europskog pravnog reda na moru, a to onda znači i poštivanje kvota za slovenske i talijanske ribare, koje nakon proglašenja gospodarskog pojasa valja dogovoriti u sklopu zajedničke europske ribolovne politike, jer hrvatsko more i dalje ostaje i europsko more.
Valja spomenuti da je recentna “popustljivost” aktualne slovenske vlade prema Hrvatskoj, odnosno njezino neinzistiranje na implementaciji arbitražne odluke, potpora ulasku Hrvatske u Schengen i neprotivljenje hrvatskom isključivom gospodarskom pojasu na Jadranu, jedan od razloga kojima nekadašnji šef slovenske diplomacije Karl Erjavec argumentira svoj pokušaj rušenja Janšine vlade, o čemu bi uskoro trebao raspravljati i slovenski parlament. Zbog toga valja računati da bi se promjenom vlade u Ljubljani, i to u negativnom smjeru, promijenio ne samo slovenski odnos prema hrvatskoj gospodarskoj zoni na Jadranu, nego i ukupna slovenska politika prema Hrvatskoj. U slovenskoj opoziciji s iznimnim nepovjerenjem gledaju na Janšinu politiku prema Hrvatskoj koja je, po njihovu mišljenju, u suprotnosti sa slovenskim nacionalnim interesima.
– Riječ je o slovenskoj mitologiji koja nema nikakve veze s međunarodnim pravom nego sa spoznajom da su se slovenske dvadesetogodišnje spletke vezane za izlazak na otvoreno more pokazale besmislenima – ocjenjuje Tadić podsjetivši kako je i arbitražnom odlukom presuđeno da Slovenija južno izvan crte razgraničenja u Piranskom zaljevu nema nikakvih suverenih prava.
Osim toga, Tadić naglašava i da je tadašnji talijanski premijer Silvio Berlusconi na pregovore o razgraničenju epikontinentalnog pojasa pozvao 2005. godine u Rim tadašnjeg premijera Ivu Sanadera, a ne i tadašnjeg slovenskog premijera Janeza Janšu, jer, kako kaže, “Talijani jako dobro znaju s kime se trebaju razgraničiti”. Isto vrijedi i u slučaju proglašenja gospodarskih pojaseva na Jadranu. Tadić pozdravlja poziv Hrvatske i Italije Sloveniji da sudjeluje u razgovorima o zaštiti Jadrana, ali isključivo kao dobrosusjedski čin, nadajući se da će kasnije u razgovore biti uključena i Crna Gora, nakon što i Podgorica odluči proglasiti svoj gospodarski pojas.
Nekadašnji istaknuti zastupnik HSP-a, koji je 2007. napustio politiku i potpuno se posvetio znanosti na Institutu Ruđer Bošković, smatra kako je iznimno važno da je u ovom slučaju riječ o zajedničkoj diplomatskoj akciji Italije i Hrvatske. Jadran je, kako kaže, zajedničko more i mora postojati i zajednička briga za njega.
Očito je, naime, da su u Zagrebu pravodobnom koordinacijom s Rimom i obavještavanjem Ljubljane izbjegli ponavljanje pogrešaka iz prošlosti, s obzirom na to da se takve odluke, iako se formalno donose jednostrano, u skladu s UNCLOS-om, ipak ne donose bez dogovora i konzultacija sa susjednim zemljama, s kojima Hrvatska dijeli odgovornost za Jadran.
Tadić ne krije zadovoljstvo zbog proglašenja gospodarskog pojasa. Drago mu je da se to napokon dogodilo, što ne iznenađuje s obzirom na to koliku je energiju proteklih godina i desetljeća uložio u objašnjavanje dobrobiti isključivog gospodarskog pojasa. Zbog toga se ne želi previše osvrtati na kopernikanski obrat u odnosu vladajuće stranke prema tom pitanju, naglašavajući da se preokret odnosi na cjelokupnu hrvatsku politiku, a ne samo na HDZ.
Proglašenje gospodarskog pojasa nedvojbeno je rezultat promjene talijanskog stajališta o tom pitanju, što potvrđuje i Tadić. Italija prije nije željela proglasiti gospodarski pojas jer je htjela imati odriješene ruke kako bi što bolje iskoristila poziciju središnje zemlje na Mediteranu. Rim je još od osamdesetih prošloga stoljeća zastupao stajalište da mediteranske zemlje zbog malog područja koje ostaje pod režimom otvorenog mora ne bi trebale proglašavati gospodarske pojaseve, ali u tome nije bila osobito uspješna. Egipat i Maroko davno su proglasili svoje gospodarske pojaseve, a kasnije su to učinile i Španjolska i Francuska.
I talija je dosad imala samo ekološku zonu u Jadranu, a onda su i u Rimu odjednom promijenili mišljenje, na što je ukazivao i lipanjski dogovor Italije i Grčke o razgraničenju njihovih ekonomskih pojaseva. O razlozima zbog kojih su u Rimu promijenili mišljenje može se samo špekulirati, no ovakav razvoj događaja može se objasniti činjenicom da je u međuvremenu došlo do značajnog osiromašenja ribljeg bogatstva u moru u kojem ribare talijanske ribarice i da zbog toga ni Italija više nema interesa da se ta morska područja i dalje održavaju pod režimom otvorenog mora.
– Svaka zemlja želi zaštititi more ispred svojih obala i to je posve prirodno. Nema u tome ništa loše. Mislim da za takav korak nikad nije kasno i zato ne treba previše propitivati zašto se to nije prije dogodilo. Dugih 20 godina mi netko tupi da se to ne može i da je to protivno europskim normama i Europskoj uniji, da bi se to sada odjednom moglo. Prije smo slušali toliko besmislica zbog kojih proglašenje gospodarskog pojasa tobože nije bilo moguće, od onog da je more preplitko i da je Jadran preuzak do “argumenta” da isključivost nije u europskom duhu. Bitno je da je sve to sada iza nas, a isključivi gospodarski pojas ostat će i poslije nas i to je jedino bitno – ističe Tadić i dodaje kako proglašenje gospodarskog pojasa nije kraj cijelog procesa. Hrvatska, naime, tek sada treba definirati ekološki maksimum izlova u svom gospodarskom pojasu i kolike će kvote prepustiti Bruxellesu, a mora se zapitati i o opremi naše Obalne straže, kako bi se znalo kako ćemo i čime nadzirati našu polovicu Jadrana. Sada je trenutak da se to definira jer to nitko drugi neće napraviti umjesto nas. Hrvatska se, zaključuje Tadić, napokon mora početi ponašati i kao jadranska i mediteranska, a ne više isključivo kao kontinentalna zemlja.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Moglo se proglasiti još 2003. u tišini, da je bilo volje i da se od toga nije pravila politika. Ovako je to Račanova vlada predstavila kao “čuvanje nacionalnih interesa” u predizborne svrhe a susjedi su to jedva čekali dočekati na nož.