Mnogi istraživači drevne prošlosti smatraju da su megalitske građevine
imale posve određenu i danas zaboravljenu funkciju – svojim oblicima
djelovali su na suptilne energije koje suvremena znanost još ne
prepoznaje. No, u novije doba bilo je istraživanja koja su upozoravala
da takva zamisao možda i nije bez osnove.
Jedno takvo rezultirao je patentnom ispravom broj 91304, a dana je
češkom inženjeru i izumitelju Karlu Drbalu, utemeljitelju radija i
televizije u Čehoslovačkoj, za nemehaničko oštrenje žileta i britvi u
modelu piramide proporcija one Keopsove.
Neizravni inicijator njegova izuma bio je radiestezist Antoine Bovis
koji je u Kraljevskoj odaji primijetio da se mrtve životinje ne
raspadaju, već mumificiraju. Zaključio je da piramida ima moć
mumificiranja i počeo je eksperimentirati s modelima Keopsove piramide.
Koristeći magnetski visak, u njima je pronašao vrstu zračenja sličnu
onoj u pravoj egipatskoj piramidi. Tajanstveni mehanizam je uistinu
djelovao – meso, jaja i male mrtve životinje postajale bi savršeno
mumificirane.
Oštrilo žileta
Isti je eksperiment ponovio i Drbal. To ga je navelo na zaključak da u
piramidama mora postojati neka vrsta energije. Tako je u kartonski
model Keopsove piramide, dužine osnovice 12,5 cm i visine 8 cm,
horizontalno i po dužini u smjeru sjever-jug na jednu trećinu visine
piramide računajući od baze stavio žilet odlične kvalitete čelika.
Smatrao je da bi djelovanje na oštricu žileta bilo dostatna naznaka o
djelovanju neke sile u piramidi. Pretpostavka da će energija skrivena u
utrobi piramide otupjeti žilet bila je vrlo brzo oborena: žilet je
postao oštriji, tako da se Drbal s istim mogao brijati i više od 50
puta. Poslije je dokazao i to da se žilet može dobro naoštriti i u
piramidi drukčijih proporcija.
Patent je prihvaćen 1959., ali Drbal ga je prijavio čak desetljeće
ranije. Neprestano je morao pronalaziti nove znanstvene argumente da bi
objasnio kako ova iznimno jednostavna sprava, bez ikakva vidljiva
izvora energije, može posve tup žilet pretvoriti u najoštriji mogući.
Da bi pronašao odgovor kako se to događa, posvetio se proučavanju
utjecaja mikrovalova te svemirskih i zemaljskih zračenja na kristalnu
strukturu oštrice žileta. Proučavao je zemljino magnetsko polje koje je
vrlo niske frekvencije jer je jedan od uvjeta uspješnog eksperimenta
bio postavljanje žileta u horizontalan položaj u odnosu na magnetno
polje Zemlje.
Na kraju je zaključio da kozmički mikrovalovi, većinom oni koje zrači
Sunce, energiziraju šuplju unutrašnjost malog modela piramide zajedno s
koncentriranim magnetskim zračenjem Zemlje. Takve energije hrane
piramidu i koncentrirane u njezinoj šupljini omogućuju i malom modelu
veliku učinkovitost u različitim primjenama.
Taj automatski proces regeneracije utječe na smanjenje poremećaja u
unutrašnjosti mikrokristalne strukture rešetke oštrice žileta koji
nastaju uporabom. Jednostavnije, nestaje “zamor” materijala, mehanička
i fizička svojstva materijala obnavljaju se, tj. regeneriraju, a to je
moguće jer je mikrokristalna struktura rešetke elastičnag tipa. Tako je
otkrivena tajna utjecaja piramide na oštricu žileta.
Profesor Alvarez
Da u piramidama vladaju čudne sile, potvrdilo je i veliko istraživanje
dr. Luisa Alvareza. On je krenuo u potragu za neotkrivenim prostorijama
u Kefrenovoj piramidi. Kako se znalo za hodnike i komore u Keopsovoj
piramidi, neke velike informatičke tvrtke odlučile su financirati
istraživanje kojim bi se suvremenim uređajima i bez ikakva nasilna
bušenja potražile slične komore i u Kefrenovoj piramidi. Smatrale su da
bi takav epohalni pronalazak predstavljao odličnu reklamu za njihove
uređaje.
Stoga je sredinom 60-ih godina američki eksperimentalni fizičar dr.
Luis Alvarez, profesor s kalifornijskog Sveučilišta u Berkeleyju i
dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1968., konstruirao složeni uređaj
za potrebe svojevrsnog rentgenoskopskog istraživanja Kefrenove piramide
apsorpcijom prodornih kozmičkih zraka. U proljeće 1967. osjetljivi
detektori instalirani su u jedinu poznatu prostoriju te piramide koju
je 1818. otkrio talijanski istraživač Giovanni Belzoni Battista. Oprema
za bilježenje rezultata mjerenja na magnetske vrpce bila je smještena u
laboratorijskoj zgradi udaljenoj nekoliko stotina metara od piramide.
Neobjašnjivi rezultat
Kako kozmičke zrake neprestano bombardiraju naš planet te prodiranjem
kroz masivna tijela postupno gube energiju, dr. Alvarez smatrao je da
će pomoću njih sigurno otkriti skrivene prostorije, ako ih ima. Velik
je eksperiment započeo 1968., a do rujna 1968. već su u Belzonijevoj
prostoriji evidentirana, izmjerena i zabilježena na magnetske vrpce dva
milijuna kozmičkih zraka. Magnetske vrpce analizirane su u računskom
centru Sveučilišta u Kairu. U prvi se trenutak činilo da je moguće
jasno raspoznati bridove i stranice piramide, kao što se i očekivalo.
No, dalja obrada magnetskih zapisa dala je neobične i neobjašnjive
rezultate.
O tome je prvi izvijestio egiptolog i dopisnik londonskog Timesa John
Tunstall u jesen 1968. On je doputovao u Kairo i od jednog zbunjenog
člana Alvarezova tima, dr. Amra Goneida, doznao kako rezultati
proturječe svim poznatim zakonima fizike. Svaka od magnetskih vrpci
pokazivala je drukčiji rezultat, a najčudnije je bilo to što je stalno
izostajala očekivana silueta piramide.
Kada bi se sudilo samo prema zapisima na magnetskim vrpcama, zaključak
bi bio da Kefrenova piramida stalno mijenja oblik ili da iskrivljuje
prostor. Tako je istraživanje koje je trajalo godinu dana, a na koje je
potrošeno više od milijun dolara i u kojem se koristila najmodernija i
najskuplja oprema, završilo fijaskom. Ili je možda istraživanje dalo
odlične rezultate – u prilog tezama o neobičnim fenomenima povezanima
uz piramide, koje su obično pripisivane okultizmu, magiji ili pak
prokletstvima faraona.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
