Vladimir Putin, očigledno je, rat s ponosnim, hrabrim i odlučnim ukrajinskim narodom, s kojim se solidarizirao demokratski svijet, ne može dobiti. Samo je pitanje kad i kako će ga izgubiti. Koliko će žrtava biti, kakve će biti izravne ratne štete i posljedice po pandemijom pogođene nacionalne ekonomije u Europi i svijetu.
Putin ovaj rat ne može dobiti čak i ako na ukrajinskom bojnom polju ostvari manje ili veće vojne uspjehe, s ili bez Bjelorusije. Opet vidimo da nije dovoljno imati veliku prednost u naoružanju. Zadnji put na europskom tlu dokaz tomu imali smo upravo kod nas u Hrvatskoj, što se u aktualnim komentarima osobito na društvenim mrežama nerijetko zaboravlja, ali ne i u Ukrajini, koja nas je i sama u tada turbulentnim tranzicijskim okolnostima, među prvima priznala. Bez obzira na tehnološki napredak, ljudski faktor, odnosno borbeni moral onih koji se brane, i onih koji se bore na tuđem teritoriju, odlučujuća je okolnost koju svaki agresor mora uzeti u obzir. Sada i mi možemo osvijestiti veličinu postignuća hrvatskog naroda u Domovinskom ratu i osobito vukovarskih branitelja.
Hrvatska je svoju vojsku tek stvarala. Nismo imali naoružanje, a svjetska zajednica je uvodeći embargo za područje bivše Jugoslavije zapravo dala prednost JNA kao vojnoj sili naspram gotovo golorukog hrvatskog naroda. I s prognanicima i izbjeglicama iz Hrvatske, te kasnije iz BiH, u jednom trenutku oko pola milijuna, u većem smo se dijelu sami nosili. I u diplomatskim i medijskim bitkama bili smo u podređenom položaju što zbog naše veličine i skromnog geostrateškog značaja u odnosu na tadašnju Jugoslaviju. Tada smo koristili sve raspoložive skromne, ali vrijedne resurse i prijateljstva kako bi se probila istina o našem pravu na samoopredjeljenje.
Pojedini mediji i diplomacije po inerciji su bili na strani Jugoslavije koja je pak sve svoje resurse koristila za vođenje propagandnog rata, nudeći grozomorne laži o buđenju ustaštva, huškajući tako srpske pobunjenike, a istodobno nalazeći izgovor za njihovo potpomaganje, dok su nižući optužbe s povijesnim reminiscencijama na međunarodnoj sceni nastojali kompromitirati našu borbu za samostalnost i otpor agresiji. Bili smo suočeni i s nesklonošću, nerazumijevanjem, nepovjerenjem i nezainteresiranošću međunarodne zajednice iz niza razloga. U svemu tome bilo smo vođeni srcem, kroz generacije usađenim prkosom i osjećajem zajedništva. Ratne rane koje su nam zadavane od Iloka do Dubrovnika samo su učvršćivale volju i odlučnost hrvatskog naroda. Vodili smo rat u okolnostima kad nam se država rađala u porođajnim mukama, kad smo tek s puno neiskustva počeli graditi državnu organizaciju na demokratskim načelima istodobno vodeći bitke sa starim režimom i sa svim slabostima koje se javljaju u vremenima tako velikih promjena.
Mjesecima su se nizali zločini diljem Hrvatske, stotine i stotine civila, žena, djece i staraca ubijeno je u desecima hrvatskih sela, ali sve do apokaliptičnih scena iz Vukovara europska i svjetska javnost bila je manje-više nezainteresirana pa i nakon toga imala je uglavnom salonski pristup problemu vodeći duge i iscrpljujuće larpurlartističke diplomatske razgovore...
Kroz sve to Hrvatska je, u usporedbi sada s Ukrajinom, prolazila relativno sama, osobito na početku Domovinskog rata. Ukrajinski narod nalazi se u okolnostima usporedivima našima u Domovinskom ratu, ali u svim okolnostima koje su iole važne na i izvan bojnog polja, ipak su u neusporedivo boljoj poziciji. Jer, ne samo državne politike već i moćni pojedinci i tvrtke, ujedinjeni su u mišlju kako pomoći ukrajinskom narodu od ruskog agresora. Psihologija ratovanja pokazala se kao Putinova slaba strana. Očito je računao s tim da će strah izazvan blitzkriegom izazvati posve suprotne efekte na "bandu narkomana i neonacista u Kijevu" predvođenu bivšim komičarom. Ali, umjesto da kao svaki "veliki lider" iskoristi prvu mogućnost da spasi sebe i svoju obitelj, Volodimir Zelenskij svoju je najveću životnu ulogu - predsjednika Ukrajine, odlučio odigrati na ponos svih Ukrajinaca, dostojanstveno i časno, hrabro služeći narodu i dijeleći njegovu sudbinu na ulicama Kijeva.
Zelenskij je sa samo nekoliko istupa za anale ratne psihologije pridobio naklonost i poštovanje Ukrajinaca i svijeta. Kao spužvom obrisao je sve što je Putin rekao iz svoje palače u kojoj ga čak i od njegova ministra obrane dijeli barem pet, šest metara dugi stol. Hladni, iskusni i bahati Putin baš u svemu je suprotnost ukrajinskom predsjedniku i što ratni sat više otkucava, pod teretom prolivene i ruske krvi, sankcija i pritisaka, stol će mu biti sve udaljeniji od njegova naroda. Možda i kobno. Najveća mu je pogreška bila s procjenom vlasti u Ukrajini, ne računajući da bi "komedijaš" svojim hrabrim činom mogao EU, NATO, SAD i ostatak svijeta odanog demokraciji ujediniti u potpori ukrajinskom narodu.
zahvaljujući franji, gojku i hrvatskim braniteljima! i glede unatoč buda i sličnih!