Strujni krugovi elektronskih sklopova podložni su vanjskim utjecajima
koji se smatraju smetnjama, a neki utjecaji nastaju zbog materijala od
kojih su sklopovi izrađeni – tranzistori generiraju toplinski
šum, koji je posljedica poluvodiča od kojih su načinjeni.
Sve te smetnje nastoji se svesti na najmanju moguću mjeru.
No, u istraživačkoj disciplini zvanoj transkomunikacija od uređaja se
očekuje da rade sa što naglašenijim smetnjama i
šumovima. Oni se koriste kao komunikacijski kanal s
nepoznatim bićima iz drugoga svijeta, vremena ili dimenzije postojanja
koje nazivamo duhovima.
Početak transkomunikacije
Prvi slučajevi transkomunikacije pripadali su u područje
“elektronskih glasovnih fenomena”. Godine 1920.
Thomas Alva Edison u intervjuu za Scientific American izjavio je kako
vjeruje u mogućnost konstrukcije toliko osjetljiva uređaja koji će, ako
postoji svijet mrtvih, biti bolji komunikacijski kanal sa svijetom
mrtvih od svih spiritističkih tehnika.
Iste je godine Amerikanac Hereward Carrington u radijskom studiju
prilikom snimanja začuo glasove iz uređaja koji su rekli:
“Čujete li me?”. Mikrofon je bio
smješten u potpuno izoliranoj sobi i nikoga nije bilo u
zgradi. Oko 1930. više je istraživača, primjerice Talijan
Centurione Scotto i Amerikanac Attila von Szalay, zapazilo glasove koji
su se pojavljivali na snimkama fonografa. Szalay je 1956. prvi put
zabilježio glasove upotrebljavajući magnetofonsku vrpcu.
Glasovi
u cvrkutu ptica
Značajnija istraživanja glasova u šumu elektronskih uređaja
počela su 1959. kada je Šveđanin Friedrich Ju00FCrgenson
preslušavao svoje snimke cvrkuta ptica. Na njima je čuo
glasove kojih nije bilo u vanjskom svijetu, već samo na snimljenom
materijalu kao da se za snimanja nešto uplelo u elektronske
krugove uređaja za snimanje zvuka.
Švedska tvrtka za radiodifuziju poslala je svoje ljude da
provjere što se događa. Koristeći se posebnim zapečaćenim
vrpcama, i oni su snimili čujne glasove kojih nije bilo za snimanja.
Poznati njemački parapsiholog Hans Bender pozvao je Ju00FCrgensona u
institut u Freiburg te proveo istraživanja, koja nisu samo potvrdila
postojanje glasova na snimkama već su rezultati bili još
bolji nego u prijašnjim eksperimentima.
Mnogi su se zainteresirali, a među njima i latvijski filozof dr.
Konstantin Raudive, po kojemu su poslije ti glasovi i dobili ime
“Raudiveovi glasovi”. Raudive je u Engleskoj - od
1969. do 1971. - izveo strogo kontrolirane eksperimente
upotrebljavajući oklopljenu prostoriju i Faradayeve kaveze, koji su
onemogućavali bilo kakve elektromagnetske smetnje iz okoline. I taj su
se put pojavili tajanstveni glasovi koji su se, kao i svim
eksperimentatorima, predstavili kao osobe koje su umrle.
No, britansko Društvo za psihička istraživanja nije
prihvatilo tvrdnju da su to glasovi umrlih osoba, odbacilo je rezultate
i odbilo potvrditi postojanje Raudiveovih glasova. Njegovi članovi
rekli su kako su poruke glasova prešture i besmislene te su
prekinuli sponzoriranje. No, pojavili su se drugi istraživači,
primjerice, Hanna Buschbeck, Franz Seidl, Alex Schneider, Fidelio
Köberle te čak katolički svećenik Leo Schmidt, koji je napisao
knjigu “Kad mrtvi govore”. Transkomunikacija je
stekla medijsku pozornost nakon objave rezultata u televizijskom showu
“9 i tri minute” (“III nach
Neun”) 25. siječnja 1980. S pojavom kompjutora i digitalnom
obradom zvučnog zapisa glasovi su se mogli bolje isfiltrirati, a pionir
na tom polju bio je njemački televizijski tehničar Theo Bleitgen.
Od
psihofona do spiricoma
Austrijski istraživač Franz Seidl konstruirao je psihofon, uređaj za
dvosmjernu transkomunikaciju. To je elektronski sklop koji sadrži
visokofrekventan oscilator, generator šuma i antenu poput
radioodašiljača i prijamnika te mikrofon, pojačalo i
još neke dijelove. Signal bićima s one strane
šalje se tako što ga se miješa sa
šumom, modulira i odašilje. Bio je to prvi u nizu
sofisticiranih uređaja za komunikaciju sa svijetom duhova.
U Franklinu u Sjevernoj Karolini zaklada Metascience sredinom 1960-ih
počela je istraživanje na području fenomena elektronskih glasova koje
je trajalo sve do ranih 1980-ih. Ondje su George W. Meek i William J.
O’Neal razvili spiricom, prvi dvosmjeran transkomunikacijski
uređaj koji je radio u realnom vremenu. Umjesto vrpce na koju se
snimaju glasovi uređaj je imao posebno dizajnirane elektronske sklopove
koji su omogućavali trenutačno slušanje glasova bez potrebe
za snimanjem i naknadnom reprodukcijom te prijenos pitanja
eksperimentatora u “onostrani” svijet.
Uspješna i razgovijetna komunikacija uspostavljena je tek
1977. godine kada je upotrijebljena inačica spiricoma pod kodnim imenom
Mark IV.
Tada su se pojavila tri entiteta, od kojih je jedan tvrdio da je umro
1830. godine opisujući “drugi svijet” kao
još jednu razinu ljudske svijesti. U današnje
vrijeme digitalna tehnologija omogućuje lakšu obradu signala
nastalih u klasičnim analognim elektronskim sklopovima.
No, izvor tajanstvenih glasova koje usred prazne prostorije bilježe
uređaji za snimanje, iako ih ljudsko uho ne čuje - ostaje
nerazjašnjen misterij.
TRANSKOMUNIKACIJA