Umjerena ljevica pada u gotovo svim europskim zemljama. Već izgledaju zaboravljeno nekadašnje zvijezde ljevice grčka Syriza ili španjolski Podemos, a još najbolje stoji britanski Jeremy Corbyn, premda mu izlazak iz opozicije nije izvjestan niti na sljedećim izborima.
Socijaldemokracija je imala povijesnu ulogu u Europi izgradivši državu blagostanja prije svega odgovarajućom regulacijom, a sada nije u stanju pratiti sve brže ekonomske promjene u modernim vremenima. Kod nas pravih socijaldemokrata nema, iako koriste taj naziv u imenima stranaka, više je riječ o interesnim skupinama nego autentičnom zastupanju interesa koje bi se moglo staviti pod odrednicu socijaldemokracije.
Činjenica da ljevica ne zna što je njihova ideja za budućnost i nije neka novina jer to ne znaju niti drugi, ali se čini da to od socijaldemokrata više i ne očekuje. Nekad su lijevi promovirali liberalnu ekonomiju, za koju je definicija više nego primjena, a danas u nedostatku stvarnih programa citiraju Marxa ili Freuda.
Bez jakih lidera poput Mitterranda, Papandreoua, Schmidta, Prodija ili Brandta, postali su birokratizirane strukture koje se međusobno bore za partijske pozicije. Umjesto da pričaju o klasama, nejednakosti i ekonomiji, ljevica se bavi isključivo svjetonazorskim pitanjima što je apsolutno potrebno, ali ne može biti i jedino. Identitetske politike dominiraju, rasne, LGBT, feminističke, koje postaju produkt vladajućih politika i služe za razvodnjavanje nekog jačeg fronta otpora u kojem bi zajedno bili potlačeni radnici – svih boja kože i seksualnih orijentacija.
Socijaldemokratski pokreti, vođeni ljevičarskim elitama šampanjskih socijalista, koji, uglavnom diveći se samima sebi, u potpunosti prihvaćaju u cijelosti liberalistički narativ, proglašavaju sve ostalo, a pogotovo konzervativce primitivcima. Kabinetsko djelovanje isključivo na zaštiti liberalnih prava udaljilo je vodstva stranaka od onih koji su im bili baza.
Danas bolje s radnicima korespondira desnica nego ljevica što i ne čudi jer u nesigurnijim vremenima ljudi daju glas čvrstim desnim strankama, koje se znaju boriti. Bez te potpore radnika, temelj postojanja socijaldemokrata više nije jasan, a za razliku od prošlog sustava, u ovom se ta podrška ne može umjetno stvarati.
Srednja klasa također se razvodnila po desnim opcijama ili potpuno novim pravcima, kao i inteligencija koja je tradicionalno pripadala ljevici. Upavši u zamku upravljanja kapitalizmom, umjesto inicijalnog opredjeljenja da ga mijenjaju, gube i posljednje glasače. Vjerojatno jedna od najpoznatijih izjava o političkim opredjeljenjima je ona Jean Paul Sartrea:
“Tko u mladosti nije bio ljevičar, taj nema srca, tko je ljevičar u starosti, taj nema pameti”. Izgleda da mladi danas nemaju srca, a imaju pameti kada je riječ o njihovoj ulozi u ljevici tražeći potpuno nove oblike koje izazivaju uljuljani establišment.
Temelji nisu nikada ni postojali, sve je bio privid, sve je bila varka. Zar zaista netko misli da su se Lenjin, Tito, Staljin i ostale europske komunističke i socijal-demokratske vođe borile za radnička i socijalna prava? Bratstvo, Jednakost, Sloboda, sva radnička i socijalna prava su bili samo mamac za privlačenje sirotinje i simpatizera, potrošne robe koju će odbaciti kad im bude odgovaralo. Danas pod parolom zaštite ljudskih prava, seksualnih prava i prava manjina, okupljaju nove snage i novu sirotinju koju će, nakon što ih iskoriste, odbaciti. Kao što su odbacili i radničku klasu. Svi oni koji žele znati više, neka pogledaju film "Vuk u ovčjoj koži".