Razvojačeni branitelj Ivan Novosel iz Bjelovara prošli je tjedan dosegnuo samo dno ponora kroz koji je bezuspješno tumarao proteklih petnaest godina, dok su se nadležni za rješavanje njegovih egzistencijalnih problema mijenjali u foteljama.
Sit laži i obećanja, dragovoljac Ivan, kojem je potvrđena dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja, još prije deset dana bio je spreman prikratiti muke sebi i obitelji, te se spaliti pred zgradom županije. Od tog očajničkog čina odgovorili su ga župan i socijalna radnica, a najviše su mu ipak pomogli njegovi ratni suborci, s kojima je ove dane svakodnevno angažiran na društveno korisnim zadaćama.
Siti lažnih obećanja
Ivan je tek jedan od desetak bjelovarskih razvojačnih branitelja oboljelih od PTSP-a koji su angažirani na uređenju grada.
Sinišu, Darka, Miška i ostale branitelje zatekli smo nedaleko od asfaltne baze, gdje su uništavali bujne nasade ambrozije ili, kako je u bjelovarskom kraju zovu – partizanke.
– Vrag je to vražji, ta partizanka, koja se proširila posvuda – ljutio se 48-godišnji Darko Jurinić.
– Nije mi teško čupati korov kada znam da će to nekomu koristiti, a nije me ni sramota. Sramota je to za onoga koji i pomisli da je ovo što radimo manje vrijedno. Pa prijavili smo se da ovo radimo jer, osim što pomažemo sugrađanima i naša udruga PTSP-ovaca od ovog našeg posla dobit će novac koji će nekom od naših suboraca pomoći kad ustreba – zadovoljan je Darko.
– I nama je grad pomagao kada je bilo gusto, dodaje 53-godišnji Miško Tušak koji je, skupa sa suprugom dragovoljac 1991. godine, među prvima odjenuo odoru.
– Zar da sjedim doma sa sjećanjima na rat i PTSP-om čekajući opomene i ovrhe te nadajući se opskrbnini koju nam država plaća tek u listopadu? Skroz bih pukao! – iskren je Miško.
– U gradu nisam bio tjednima, ni u gostioni, jer si ne mogu platiti pivo. Nisam imao s kim progovoriti dok se nisam našao s dečkima u ovom projketu. Napokon su oko mene ljudi sa sličnim problemima, koji me razumiju i uz koje se osjećam korisnim.
– I Ivan Novosel nam se pridružio čim je čuo što radimo, prilagodio se i lakše se nosi s problemima – kaže nam Miško.
Siniša Zelen sa 17 godina odjenuo je gardističku odoru Tigrova, a kada ju je nakon godina ratovanja skinuo, nije se mogao nositi s civilnim životom.
– Hodanjem od komisije do komisije samo rastu frustracije, pa mi je čupati ambroziju zadovoljstvo. S dečkima sam koje znam i nitko me ne doživljava kao grebatora koji stalno nešto žica – iskren je Siniša.
Ratne rane
Stare ratne rane osjeća i predsjednik udruge oboljelih branitelja Nikola Perić, koji je s gradonačelnicom Bjelovara Đurđom Adlešić i njezinim suradnikom Mirkom Šmitom dogovorio akciju čupanja partizanke.
Bjelovarski terminatori ambrozije ne poznaju granice kada je dobrovoljni rad u pitanju. Ove će jeseni, najavljuju, kada im to Mirko Šmit organizira, biti na raspolaganju svojim sumještanima radi pripreme drva za zimu.
PROJEKTI Kako braniteljima oboljelima od PTSP-a pomoći da se osjećaju društveno korisnima i potrebnima
Tigrovi protiv partizanke
