Krvavi sukobi koji već dulje vrijeme traju na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi rezultirali su velikom imigrantskom krizom kakvu svijet nije vidio od Drugog svjetskog rata. Nekoliko milijuna ljudi iz Sirije, Libije, Iraka, Afganistana i Pakistana te sjeverne Afrike, koji su pobjegli pred vihorom rata, u potrazi za sigurnošću i boljim životom balkanskom rutom krenulo je prema zapadnoj Europi. Imigrantska kriza na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi odnijela je u proteklim mjesecima veliki broj života, nevinih žrtava, među kojima su žene, djeca, stari i iznemogli ljudi. Svjedoci smo svakodnevno strašnih prizora koji dolaze s Mediteranskog mora i velikog broja poginulih imigranata kojima je more postalo velika grobnica. Oni koji se naposljetku ipak uspiju domoći europskog tla prođu kroz pravi pakao. Kako su nam kazali imigranti s kojima smo razgovarali u beogradskom parku, često su na putu maltretirani, tučeni, vrijeđani i pljačkani.
Tek rijetki prema njima pokazuju nekakav senzibilitet i ljudskost, a većina gleda svoj interes i kako će zaraditi na njihovoj tragediji. Imigranti s Bliskog istoka, najviše iz Sirije, te sjeverne Afrike koji masovno dolaze u Srbiju prije toga prolaze kroz Tursku i Grčku. Nitko od njih ne namjerava ostati u Srbiji, žele samo proći kroz tu zemlju kako bi stigli do neke od zemalja zapadne Europe, gdje vjeruju da će imati bolju budućnosti i živjeti u miru, ljubavi i toleranciji. Tisuće imigranata i tisuće različitih sudbina, ali jedan cilj – bolje sutra.
1. Abdullah el Omrani
Prije rata sam dobro živio, imao automobil, dobar posao...
35-godišnji Abdullah el Omrani, inženjer agronomije, koji je sa ženom i 3-mjesečnom bebom pobjegao iz grada Idliba u Siriji, grada koji je postao utočište islamističkim terorističkim skupinama kao što su ISIL i Nusra Fronta, koja je povezana sa Al Qaidom, već 25 dana putuje iz Sirije i želi stići u Njemačku kamo se uputio.
– Život u Siriji postao je nemoguć. Pogotovo nakon što su došli ti radikalni islamisti koji žele uvesti šerijatske zakone. Ja jesam musliman, ali ne znam da je muslimanska vjera tako okrutna kako je oni primjenjuju i žele prakticirati – započeo je svoju ispovijest Abdullah.
– Svaki su dan maltretirali ljude, bičevali ih, zatvarali, zabranili su nam gledati TV, slušati muziku, brijati bradu... a najgore od svega što su nemilosrdno ubijali za svaku sitnicu. Za njih je život ili smrt isto. Mi u Siriji živjeli smo u sekularnoj državi i nismo pitali za vjeru, svi smo bili samo ljudi željni života. Četiri sam godine živio u ratu i nikada nisam razmišljao o odlasku iz Sirije. Ali rat traje predugo i svaki dan postaje gore te se ne nazire kraj. Iako sam prije rata živio više nego dobro, imao sam automobil, dobar posao, super plaću, sada više nije bilo izbora. Preostalo je samo otići i spasiti glavu – kazao je Abdullah ističući kako, da je znao što će ga sve čekati na putu, nikada ne bi ni krenuo.
– Imao sam oko 10 tisuća dolara ušteđevine. Krenuo sam za Tursku odakle smo gumenim čamcem nastavili u Grčku. Iako smo na putu do Grčke prošli pravu kalvariju, ono što nas je dočekalo na grčko-makedonskoj granici nikada neću zaboraviti. Tri smo dana bili ispred bodljikave žice na kiši koja nas nije štedjela. Odjeće nismo imali jer smo sve bacili kada smo krenuli gumenim čamcima iz Izmira prema grčkom otoku Kosu kako ne bismo svi potonuli – kroz suze, stišćući dijete na prsima, govorio je Abdullah. – Međutim, to još nije bilo ništa. Najgore je došlo kada je makedonska policija počela na nas bacati suzavce i šok-bombe. U tom moru ljudi nisi se mogao pomaknuti ni zaštititi dijete. Ne znam kako je uopće to preživjelo. Kada smo naposljetku uspjeli proći, dočekao nas je novi šok. Jedino što nam nisu naplaćivali jest zrak koji smo disali. Gledali su nas kao bankomate, a ne kao ljude koji mole za pomoć i malo ljudskosti. Ne znam kako će sve to završiti ni hoćemo li živi doći do Njemačke kamo smo se uputili. Moje dijete već 15 dana ima proljev i nitko nam ne pomaže – s tugom u očima kazao je Abdullah krećući prema autobusu koji ih je trebao prevesti do Kanjiže.
2. Azra Al Dabashi
Bilo je mirno, radile su škole i kina, a onda je ISIL napao i naš grad
38-godišnja Azra Al Dabashi, učiteljica iz grada Al Hasake s većinski kurdskim stanovništvom u kojem su nedavno počeli sukobi između kurdskih snaga i terorističke organizacije ISIL koje svim silama pokušavaju zauzeti taj strateški važan grad, na put je krenula s cijelom svojom obitelji, sestrama i braćom.
– Do prije tri mjeseca nismo ni pomišljali napustiti Siriju. Kod nas je bilo mirno i život je normalno funkcionirao. Škole su radile, kino, kazalište... Mislili smo da će nas to zlo ipak mimoići. Međutim, teroristička organizacija Islamska država, koja se širi nevjerojatnom brzinom, približila se gradu i već zauzela nekoliko predgrađa. Nismo dugo dvojili. Važno je bili izaći na vrijeme i spasiti glavu jer kasnije je sve uzalud – govori Azra ističući kako teroristička organizacija Islamska država njih smatra bogohulnicima i nevjernicima.
– Pad grada Hasake u ruke terorista ISIL-a za nas bi bio poguban. Ne znam bi li tko preživio. Svjedoci smo bili što su ti teroristi radili Kurdima u Iraku, kako su ih silovali, pogubili i razapinjali na križeve. Mi to nismo htjeli dočekati ni doživjeti. Nitko nas, osim naših slabo naoružanih kurdskih snaga, ne štiti. Sve što smo imali prodali smo u jednom danu, i to za mizeriju, samo da skupimo nešto za put i spasimo živote. Skupili smo oko 20 tisuća eura, ali već smo pola potrošili od Sirije do Srbije. Ovdje je sve skupo i nemoguće je dobiti i kap vode besplatno – žalila se Azra napominjući da im nitko ne nudi nikakvu pomoć.
– Tri dana sjedimo tu u parku i čekamo autobus za Kanjižu i nitko da nam donese krišku kruha ili čašu vode. Donose, ali sve to košta od 5 eura na dalje. Besplatno dijele samo kada dolaze političari ili novinari. Tada se skupe volonteri kako bi ih se snimilo, ali kad odu novinari, odu i oni. Mi nismo pohlepni kako nas prikazuju. Pokušavamo iskoristi te rijetke trenutke kada se nešto dijeli besplatno i domoći se barem malo bilo čega. Dug je put pred nama i ne znamo koliko ćemo moći još kupovati hranu i piće. Povratak u Siriju je nemoguć jer tamo više nemamo ništa – jadala se Azra pokazujući rukom da idem za njom kako bi mi nešto pokazala. Zamolila me da sebi kupim na obližnjem kiosku vodu. Ne znajući što planira, kupio sam i platio 120 dinara te joj htio dati tu vodu, na što je ona odmahnula glavom i krenula prema kiosku tražeći vodu. Ostao sam šokiran kada sam čuo kako je prodavačica za istu vodu koju sam ja platio 120 dinara njoj naplatila 400 dinara.
– Eto , to vam je samo jedan primjer što mi doživljavamo cijelim putem – tužna i razočarana Azra sjela je u park među svoju braću i sestre.
3. Mahmud al Jaraihi
Želim otići u Dansku i tamo završiti studij naftnog inženjerstva
28-godišnji Mahmud al Jaraihi, student naftnog inženjeringa, palestinski je izbjeglica iz Sirije koji je došao iz palestinskog izbjegličkog logora Yarmouk u predgrađu Damaska koju je nedavno osvojila skupina terorističke organizacije Islamske države te se sada nalazi u potpunom okruženju režimskih snaga.
– U palestinskom logoru Yarmouku, dok ga nisu osvojili teroristi, život je bio miran i nismo imali nikakav problem. Međutim, nakon što su teroristi Islamske države osvojili taj logor, počeli su ubijati sve koji ne misle kao oni. Ja sam agnostik i mene smatraju nevjernikom te sam zbog toga morao pobjeći ako nisam želio umrijeti. Logor je u potpunom okruženju i humanitarna pomoć ne može doći unutra. Ljudi umiru od gladi i žeđi. Situacija je tamo katastrofalna – govori Mahmud koji je, kako kaže, sretan što je živ došao do Srbije i unatoč poteškoćama sada se nada da će ipak biti bolje.
– Prije nego što je počeo rat studirao sam naftni inženjering u Damasku. Kada su teroristi ušli u logor Yarmouk, najprije sam otišao u Bejrut, zatim u Istanbul avionom pa onda u Izmir. Odatle sam se malim čamcem prebacio u Grčku, na otok Kos, a nakon toga u Atenu, pa u Makedoniju gdje smo bili tri dana na makedonskoj granici prije nego što su je otvorili i evo me u Srbiji – govori Mahmud ističući kako mnogo ljudi iz zemalja kroz koje putuju na njih gleda s puno predrasuda.
– Put kojim mi prolazimo tanka je linija između života i smrt. Već u nekoliko navrata mislio sam da je to to i moj život završava. Za vrijeme putovanja imali smo mnogo problema. Kada smo putovali čamcem, bili smo izloženi velikom riziku. Naime, pokvario nam se motor na čamcu koji se jedva držao iznad vode od mnoštva nakrcanih ljudi koji su kao sardine bili poslagani ne bi li ih što više stalo u čamac. Bilo je tu mnogo žena i djece koji su se molili i plakali cijelim putem. Pet sati plutali smo bespomoćno na pučini i nadali se da će nas netko primijetiti. Svi smo bili uvjereni da je došao naš kraj i molili se da nam Bog skrati muke i barem poštedi tu jadnu djecu koja nisu nikome ništa kriva. Kada smo već bili na izmaku snaga, umorni od veslanja u krug i dehidrirani, naišao je ribarski čamac koji nas je spasio i prevezao do kopna – izmučenim glasom i vidno umoran od putovanja kazao je Mahmud koji želi otići u Dansku i tamo završiti studij i nastaviti živjeti mirno, no jednog se dana želi vratiti u svoju zemlju.
4. Manar al Muthna
U Iraku više nema života. Moram misliti na svoje dijete
30-godišnja Manar al Muthna iz Bagdada, koja je nedavno izgubila supruga, pripadnika iračke vojske u provinciji Al Anbar u borbama protiv terorističke organizacije ISIL, sa svojom 3-godišnjom kćeri nije imala izbora nego otići u potrazi za boljim životom. Manar, koju smo susreli na autobusnoj stanici u Beogradu, gdje je čekala ukrcavanje na autobus za Kanjižu, kaže da namjerava ići u Švedsku gdje ima sestru i tamo nastaviti živjeti.
– U Iraku više nema života. Moram misliti na svoje dijete. Meni su od autobombe poginuli otac i brat, a nedavno mi je poginuo i suprug na ratištu. Ne bojim se za sebe jer duševno sam već mrtva i, što se mene tiče, svejedno mi je. Međutim, želim osigurati život svojoj kćeri. Ne želim da ona doživi tragedije kakve sam i ja u Iraku. O putovanju ne želim previše govoriti jer sve su vam to iste, jadne, žalosne i tragične priče. Evo, hvala Bogu da smo do Srbije došle žive i zdrave. A svi oni koji su nas pokrali, prevarili i maltretirali... ima Boga i ruka pravde stići će ih kad tad – ogorčeno je rekla Manar.
5. Siham Al Araji
Profesorica sam glazbe i želim i dalje raditi svoj posao
26-godišnja Siham Al Araji, profesorica glazbe iz grada Idliba u Siriji, bila je prisiljena pobjeći nakon ulaska islamista u grad i njihove zabrane glazbe i osude na smrt glazbenika koje smatraju sotonama. Njezin je cilj otići u Njemačku i nastaviti raditi s glazbom koja je njezin život.
– Prije rata Sirija je bila prelijepa država. Ja sam se profesionalno bavila muzikom. Završila sam muzičku akademiju. Svirala sam piano, harmoniku i žičane instrumente – govori Siham ističući kako je rat srušio sve njezine snove.
– Situacija u mojoj zemlji je očajna i ne mogu vjerovati i pomiriti se sa tragedijom koja nas je zadesila, ali moram nastaviti svoj put preživljavanja. Teško mi pada i kada govorim o tome. Sve je bilo u redu i sve je bilo normalno, a sada su se naši životi sveli na preživljavanje. Vjerujte, i mi smo ljudi, i mi znamo što su svijet i civilizacija. Ja sam intelektualka i bila sam cijenjena u svojoj zemlji. Uz arapski govorim perfektno engleski i francuski jezik. Međutim, okrutna sudbina i život prisilili su me na odlazak i stoga je teško gledati i proživljavati sva ova poniženja i maltretiranja – govori Siham ističući kako se u nekoliko navrata zbog svog ponosa htjela vratiti, ali nema puta za povratak.
6. Muhamed Al Ali
Nisam mislio ići, ali rođen sam slobodan i takav ću umrijeti
54-godišnji Muhamed Al Ali iz Aleppa, koji se bavio nekretninama, bio je prisiljen otići jer ostao je bez svega. Kuća mu je srušena jer se nalazila na crti razgraničenja između zaraćenih strana u Aleppu.
– Ostavio sam ženu i dvoje djece u Turskoj i sam krenuo jer nisam želio riskirati da im se nešto dogodi na putu koji rijetki prežive. Želim otići u Nizozemsku jer tamo je još uvijek na snazi zakon o spajanju obitelji. Da idem u Njemačku, moja punoljetna djeca ne bi mogla doći za mnom – govori Muhamed ističući kako je unatoč tome što mu je kuća bila potpuno srušena želio ostati živjeti u Siriji, a o napuštanju Sirije odlučio je nakon što su ga na punktu kod Aleppa zaustavili pripadnici Fronte Nusra povezane s Al-Qa'idom.
– Kada mi je srušena kuća u Aleppu, izbjegao sam u grad Afrin i ostao sam tamo sve do prije nekoliko mjeseci. Međutim, išao sam u Aleppo po neke dokumente i na punktu su me zaustavili pripadnici Fronte Nusra. Po svjetonazoru sam ljevičar i ateist. Prvo što su me pitali bilo je klanjam li. Rekao sam da naravno da klanjam, ali molio Boga da me ne pitaju koliko puta i kako jer zasigurno bi me ubili kao i čovjeka koji se u isto vrijeme zatekao na punktu te rekao da je kršćanin. Strijeljali su ga na licu mjesta. Pretražili su nam automobil i pronašli dvije šteke cigareta te ih odmah uništili jer, kako kažu, grijeh je pušiti. Sreća što nas nisu uhvatili s cigaretama u rukama jer dobili bismo 60 udaraca bićem. Ja ne želim živjeti u zemlji s takvim primitivnim i zaostalim zakonima i primitivcima. Rođen sam slobodan i takav ću i umrijeti – odlučan je Muhamed.
7. Alaa Suleyman
Roditelji nisu htjeli da poginem na putu do škole kao mnogi drugi
15-godišnji Alaa Suleyman, koji je s roditeljima pobjegao iz Damaska, kaže da samo želi živjeti u miru i završiti školu.
– Mnogi moji prijatelji iz škole poginuli su na putu do škole. Moji roditelji nisu htjeli da i mene dostigne takva sudbina. Put je bio težak i opasan. U Makedoniji sam dobio dva udarca palicama od policajaca, ali to je cijena slobode – hrabro i optimistično govori Alaa.
8. Riyan Ahmad
Na putu me najviše bilo strah mora jer ne znam plivati
5-godišnja Riyan Ahmad, koja je po parku skakutala kao da se ništa ne događa, s roditeljima je izbjegla iz grada Daraa u Siriji.
– Ovdje je dobro. Mogu se igrati bez straha da će padati granate i pogoditi me kako su pogodile i moje prijateljice. Doma nisam smjela izaći iz kuće. Na putu me najviše bilo strah mora jer ne znam plivati i bojim se vode. Mama i tata su mi rekli da više nema mora i sada sam sretna. Hoću što prije doći u novu kuću, naći prijatelje i krenuti u školu – veselo govori vrckasta Riyan.
>> Mafijaši uzmu 1850 eura za mjesto u gumenjaku
>> Profil izbjeglice: ima 19-54 godine, ženu, djecu i osnovnu školu
>> 13 izbjeglica poginulo u pokušaju dolaska do Grčke, dječaka more izbacilo na obalu
za djecu i žene mi je jasno, ne mogu se boriti za sebe. Ali za 28-godisnjaka, 25-godisnjaka i 35-godisnjaka iz priče nije mi jasno... Ljude poput njih prije 20 godina ( a i sad je ostalo) nazivali su 'minhen bojnom'.. Sad, kad netko kaze da je skupio zadnjih 10 000 USD i krenuo na put ( vidi vraga, opet u Njemacku, u Minhen ) to vise nije minhenska bojna nego siroti izbjeglica. Nije mi jasno, svi govore o tome kako je Sirija bila lijepa prije ovoga, imali su lijepi posao, bili su agnostici, ljevicari i uzivali slobode, a sad bjeze. Ako to zelis, pa dovraga, pridruzi se Assadu i vas 500 000 pregazi 50 000 ISILovaca tamo. Ako zelis šerijatski zakon, priduži se ISILu i pregazi sve okolo. Ali nemoj bježati i kukati kako se netko ponaša prema tebi u 3 000 kilometara udaljenoj zemlji kad mimo svih pravila pokusavas uci u tu zemlju, a da si prije toga presao 5 sigurnih zemalja u neposrednoj blizini svog ratom zahvaćenog područja