Nakon izjave da joj je žao što se Juga raspala, Sandra Perković za mnoge u Hrvatskoj je mrtva, strpana u istu ladicu sa Severinom i Bobom Dylanom (to bi bilo zabavno vidjeti!), no većina će, slagali se s njom ili ne, ipak s ponosom dočekati još jednu hrvatsku zlatnu olimpijsku medalju u poslovično nepovjerljivim zubima.
Meni ni najmanje ne smeta to što Sandra Perković kaže da će navijati za srpske sportaše, jer nema ništa ogavnije od navade na ovim prostorima da se drčno navija za protivnike svojih prvih susjeda. Kakva krava, nek susjedu izgori kuća!
Za rat kažu da je nastavak politike drugim sredstvima. A kod nas je sport još uvijek nastavak rata drugim sredstvima. Neprijatelj mojeg neprijatelja moj je prijatelj. Zabio gol ili metak.
Zato pred multi-kulti izljevima bratsko-sestrinske ljubavi istog trena izniknu balvani na putu. Ali nisu krivi samo oni koji se sigurno osjećaju samo u koži mrzitelja. Oni opečeni naučili su sa sumnjom gledati na sve što se uporno po istom receptu po tko zna koji put podgrijava čak i nakon što je preporučeni datum uporabe desetljećima istekao.
Ništa manje krivi nisu ni oni koji se razbacuju “ja-ne-mrzim” izjavama, pritom projicirajući to mrziteljstvo isključivo na svoje ideološke protivnike, a na zajedničku prošlost gledaju kroz naočale u duginim bojama, potpuno ignorirajući da se to silom propagirano zajedništvo nije raspršilo kao posljedica nekog biblijskog potopa, zlokobne milenijske konstelacije, niti invazije izvanzemaljskih predatora. Žaliti za navodno izgubljenim medaljama zajedničke države, a zaboraviti na sve one koji su izgubili sve što su imali može samo netko lobotomiziran ili pak – djetinje naivna sportska duša.
Ne, uopće nije šteta što se Juga raspala, samo je tuga – “do neba” – što se nije raspala poput Čehoslovačke. Nije to bila ni elementarna nepogoda, ni kolektivno ludilo, pa ni dogovor udbonacionalističkih moćnika, kao što to sada imputiraju sljednici onih koji su bili spremni širom zatvorenih očiju živjeti tu fantazmu bratstva i jedinstva. Kao što Česi nisu napali Slovake, ni Srbi nisu morali napasti sve ostale narode s kojima su živjeli. Da Srbi nisu svjesno odabrali put sile i uništenja, ne bi bilo ni mrtvih ni raseljenih. A Grobari i BBB-ovci ne bi se mrzili ništa više no što se mrze BBB-ovci i torcidaši.
Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, ali sve to oduvijek počinje od toga da nije lako biti ni Hrvat u Hrvatskoj. Pupovac ne mora lagati kad kaže da osjeća zebnju kad čuje “Za dom spremni”, te da zato ne ide u Knin, ali da bi stekao pravo prozivati, tad ne može dan prije Knina otići u Beograd i biti nijema kulisa Aleksandru Vučiću koji se u njegovo uho dere da će hrvatski križ “uvek biti kukasti”. Rat se tako samo perpetuira u glavama njegovih trajnih žrtava, a hrvatska i srpska nacija ostaju u vječnom stanju PTSP-a, koji se prenosi i na generacije rođene tek nakon njega, upisuje se već u njihov genetski kod.
U takvim vremenima, pravo olakšanje je razglabati o sportskim taktikama. Evo, hrvatski su vaterpolisti navodno namjerno izgubili od Francuza, samo kako ne bi bili prvi u skupini i tako odmah potom naletjeli na svjetske prvake Srbe! Kao što su i Srbi u Pekingu na štetu Hrvata odigrali s europskim prvacima Crnogorcima. No, eto, da je jedna država – i medalja bi bila samo jedna. Bilo bi sjajno kad bi Olimpijske igre bile vrhunac budućih sukoba Srba i Hrvata.
Tko god pobijedio, to je samo sport. A za pobjedu je često nužno birati protivnika. Naučimo barem to iz sporta. Činjenica jest, koliko god tamo bilo normalnih ljudi, građani Srbije premoćno su odabrali da ih u budućnost vodi Trio Fantastikus – bivši Šešeljev potrčko, bivši Miloševićev glasnogovornik te još uvijek aktualni četnički vojvoda.
Srpska vlada prepuna je huškača koji ne propuštaju priliku javno govoriti o Hrvatskoj kao sljednici NDH, a u pozadini je tek samo dotjerani – Memorandum SANU. Nažalost, daleko smo od toga da možemo reći da je vrijeme ratova zauvijek i daleko iza nas.
U svjetlu ili sjeni poruka iz Knina o “nedovršenim poslovima”, treba uvijek imati na umu da Europa ni prije četvrt stoljeća nije smogla volju spriječiti krvoproliće, a u budućnosti, na ovim prostorima koji sve više počinju biti odmjeravalište odlučnosti Rusije i Zapada, na to valja još manje računati. Mjerilo snage hrvatske vojske ostat će u tome može li brzo pregaziti RS u slučaju da krene u rušenje BiH, a da Srbija politički ni vojno ne bude sposobna intervenirati. No, stvarno mjerilo uspjeha hrvatske politike i države ipak bi trebalo biti u tome da do takve potrebe – nikad i ne dođe.
>> Miro Kovač oštro uzvratio Milanoviću, nije mu se svidjelo ono što je rekao šef SDP-a
