I prije nego što je bijes javnosti kolektivno usmjeren na socijalne radnike zbog tragične smrti dvoipolgodišnje djevojčice Nikoll iz Nove Gradiške, bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić pozvao je građane da “pozovu na red” zaposlenike Centra za socijalnu skrb Osijek. Obračunavajući se sa sucima koji su ga osudili na šest i pol godina zatvora, na svom je Facebook-profilu, pred više od 158.000 pratitelja, javno i poimence optuživao osječke socijalne radnike za malverzacije “u kompi” sa sucima. Ostavljao je i e-mail adrese nadležnih u toj ustanovi, upućujući građane da i sami od njih traže navodnu odgovornost, što je nekolicina njih i učinila. Uslijedila je smrt malene Nikoll koja nikoga u Hrvatskoj nije ostavila ravnodušnim pa se tražila odgovornost socijalnih radnika koji su djevojčicu vratili iz udomiteljske u biološku obitelj, gdje je i stradala, od ruke vlastite majke. Istupili su i Jelena Veljača i aktivisti okupljeni oko inicijative #spasi me, zbog čijih je istupa 169 socijalnih radnika i stručnih djelatnika centara za socijalnu skrb diljem Hrvatske podnijelo u utorak kaznenu prijavu protiv te glumice i scenaristice, kao i kolegice joj Nataše Janjić Medančić. Smatraju, naime, kako su i one pridonijele atmosferi huškanja i linča.
I baš na Uskrs, kad je djevojčica iz Nove Gradiške izgubila bitku za život u bolnici u Zagrebu, dvomjesečna beba, inače nedonošče, preminula je u Dječjem domu Klasje u Osijeku, kamo je smještena odmah po izlasku iz bolnice. Javnost je ponovno “eksplodirala”, ovaj put s posve suprotnim pitanjem: zašto je djevojčica izuzeta iz obitelji?
U takvoj atmosferi socijalnim radnicima, psiholozima, pravnicima i drugim stručnjacima u sustavu socijalne skrbi zasigurno nije lako ni raditi ni živjeti.
– Plašim se da u budućnosti neće imati tko raditi ovaj posao. Nastavi li se hajka na ljude koji obavljaju ovako težak, mukotrpan i nadasve odgovoran posao, odustajat će, bez obzira na završeni studij. Naći će drugo zanimanje ili će otići u inozemstvo, gdje su cijenjeni, a o prihodima ne moram ni govoriti – započinje Ivka Kaurinović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Osijek, dodajući da su plaće u njihovu sustavu na razini prosvjete.
– Zaista nisam protiv toga da javnost bude upoznata s onim što mi radimo, ali da bude upoznata objektivno! Mi radimo s ljudima s kojima nitko drugi u državi ne radi. Gdje god ne mogu ostvariti svoje pravo ili potrebu, upućuju ih da se jave u Centar. To je nama kruh svagdašnji... – nastavlja ravnateljica.
Između onoga što kao javnost znamo o njihovu radu i onoga s čime se svakodnevno suočavaju, cijeli je niz nijansi o kojima, realno gledano, nemamo pojma. Istodobno, oštro ih kritiziraju nestručne osobe, čije namjere možda nisu loše, no činjenica je da se pri tome amaterizam stavlja iznad struke.
– Svatko misli da može biti socijalni radnik pa na osnovi pročitanoga članka procjenjuje i zna da smo napravili nešto krivo, a što god učinimo, naše su odluke, po njima, uvijek loše i trebali smo postupiti suprotno – reći će pak diplomirana socijalna radnica Tijana Vidaković, zaposlena na Odjelu za djecu, brak i obitelj u Centru za socijalnu skrb Osijek.
Kao što se samo desetak dana ranije pozivalo na linč sudaca, trpajući ih sve u koruptivni koš, tako se socijalne radnike sada naziva ubojicama i nesposobnim uhljebima, čime im se stavlja meta na čelo. Matematički gledano, nemoguće je da baš svi u jednoj profesiji ne rade svoj posao dobro. Stav “svi su oni jednaki” očito se prelio iz politike i u ostale sfere društva.
– Iskreno, ne znam kako to komentirati. Nemam dovoljno riječi kojima bih izrazila zbog čega je takva hajka, histerija na socijalne radnike, kao da smo najvažniji u državi, a zapravo smo posve na dnu. No, kada se ovako nešto događa, onda smo svemogući, magičari, kao da možemo odjednom preokrenuti sve loše što se događa u društvu, a nitko se ne pita tko proizvodi to loše što bismo mi sada trebali rješavati. Nije korektno, najblaže rečeno. Slažem se da u svakome sustavu ima kvalitetnijih i manje kvalitetnih kadrova, ali daleko je najviše onih koji odgovorno i jako dobro rade svoj posao. I trude se, kolege su mi znali reći da nisu mogli spavati zbog određene situacije koja im je nad glavom. Jer, nije ovo samo posao, mi odlazimo kući, liježemo i budimo se razmišljajući o ljudima s kojima radimo – naglašava ravnateljica Kaurinović.
Upita li je se kakav je status socijalnih radnika u društvu, uzdahnut će.
– Sramota nas je reći da smo socijalni radnici, do toga je došlo! Jer nas se prikazuje monstrumima koji oduzimaju djecu, vraćaju djecu, prodaju ih, nema što nam se sve nije prišivalo. Kako bismo se drukčije mogli osjećati? Zato sam i rekla da se plašim da, ostane li ovakva klima u društvu, naš posao više neće imati tko raditi – ponavlja 65-godišnja Ivka Kaurinović, kojoj je preostalo još nekoliko tjedana do odlaska u mirovinu.
– Socijalni radnici sigurno nisu odgovorni za ono što se događa u društvu. A zašto je sve usmjereno protiv nas? Zato što smo najslabiji. Koga ste čuli od nadležnih da nas brani, objašnjava kakvim se poslovima bavimo, ili ističe da nas veže poslovna tajna? Mi ništa ne smijemo reći, ni o kome, što smo radili i zašto, a po nama svi smiju pljuvati – prikazuje ravnateljica njihov položaj.
Socijalnoj radnici Tijani Vidaković radno je mjesto u CZSS-u Osijek gotovo svih 20 godina njezina staža.
– Imala sam uvijek želju pomagati drugima, a vidjela sam ovo zanimanje kao prostor gdje mogu dati najviše od sebe i gdje se pronalazim – obrazlaže Tijana svoj izbor profesije.
Tijekom studija stekla je osnove za rad s korisnicima, no priznaje kako na fakultetu nije imala pravu viziju onoga što je čeka u praksi.
– Kada dođete na radno mjesto, preplavi vas i silna administracija i sve ono što ne znate. Kroz rad, praksu, daljnje edukacije i usavršavanja mi najviše učimo. I 20 godina kasnije, svaki dan učim nešto novo, i o korisnicima i o sebi, iskustvom za koje nas studij i teorija ne mogu pripremiti – nastavlja.
Viktorija Livaja Budaić njezina je mlađa kolegica iz istoga Odjela za djecu, brak i obitelj, a po struci je psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja pod supervizijom.
– Posao je u Centru dinamičan i traži od nas da neprestano radimo na sebi i unapređujemo se, budemo aktivni. Odlazimo na teren, surađujemo s raznim ustanovama, razgovaramo s roditeljima i djecom i, što mi uvijek ističemo, tu smo zbog zaštite prava, dobrobiti i interesa djece. Privukla me, dakle, kompleksnost koju podrazumijeva rad u Centru za socijalnu skrb – govori 31-godišnja Viktorija, koja ima i iskustvo iz nevladina sektora.
VIDEO Pogreb djevojčice Nikoll na gradskom groblju u Novoj Gradiški
Njezina struka nije usmjerena isključivo prema centrima za socijalnu skrb pa slijedom toga, tijekom obrazovanja nije ni bila pripremljena za rad u tom sustavu. Prošla je, stoga, cijeli niz edukacija, no izuzetno puno uči, ističe, i dok svakodnevno promatra ponašanje ljudi, dinamiku partnerskih odnosa koji se prenose i na roditeljske, dinamiku unutarnjih procesa...
Teške odluke o izuzimanju djeteta iz obitelji ili ostavljanju u njezinu krilu donosi tim koji čine socijalni radnik, psiholog i pravnik, a ponajprije se pri tome rukovode sigurnošću djeteta.
– Procjenjujemo jesu li djetetu ugroženi zdravlje i život u obitelji, a ako jesu, djelujemo žurnom mjerom izdvajanja. Isto tako, praćenjem obitelji vidimo ako dijete ne funkcionira, odnosno možda mu nije sigurnost ugrožena, ali postoje razvojni rizici pa dajemo prijedlog sudu da se roditeljima oduzme pravo na stanovanje s djetetom. Mjera je to koja se izriče na godinu dana i može se produljiti za još toliko. Za to vrijeme radimo s roditeljima jer je uvijek prioritet, ako za to postoje uvjeti, vratiti dijete u obitelj. No, naravno, pri tome se gledaju interesi djeteta – objašnjava Tijana.
Kada procjenjuju sigurnost, precizira kolegica joj Viktorija, utvrđuju postoje li nasilni odnosi među roditeljima zbog kojih dijete može biti ugroženo tako da samo bude žrtva nasilja ili da sukob eskalira do te mjere da bi ono bilo ozlijeđeno i nenamjerno.
– Gledamo, nadalje, stambene uvjete u kojima dijete živi, i tu ne govorimo o nepospremljenu krevetu, već zaista lošim uvjetima, gdje nema struje, vode, prljavo je... Iako nismo zdravstveni radnici, moramo procijeniti jesu li takvi uvjeti neodgovarajući za djetetovo zdravlje, na način da će imati respiratorne tegobe, astmu i slično, što je sve ugrožavajuće, pogotovo ako se radi o djetetu niske kronološke dobi. Zdravstvene radnike, uvjetno rečeno, glumimo i kada procjenjujemo hoće li duševna, psihička bolest roditelja štetiti djetetu, hoće li zbog nekorištenja terapije ili primjerice radi alkoholizma zanemariti djetetove potrebe kao što su hrana, higijena, ritam spavanja... – navodi Viktorija.
A gdje “vrebaju” mogućnosti eventualne pogreške?
– Kada govorimo o oduzimanju djeteta, puno rjeđe ću se zapitati jesam li dobro napravila što sam izdvojila dijete nego kad nisam to učinila. Jer, onda dođem kući pa razmišljam hoće li u 15.30 sati, kad odem s posla, ili možda večeras, eskalirati sukob do te mjere da će dijete biti ugroženo i da mu se, ne daj Bože, nešto dogodi. Puno češće, dakle, s tim teretom odlazim kući nego kad sam izdvojila dijete iz obitelji. Iako, bilo je i situacija kada sam osjetila miris djece koju sam izdvojila i s njihovim licima pred očima lijegala u krevet. Nebrojeno puta sam si rekla kako ću, kada odem doma, posao ostaviti iza sebe, u Centru, no to je nemoguće. Osjećaj i pitanje jesmo li dobro postupili redovito nosimo kući, prenosimo na svog partnera, obitelj i prijatelje – iznosi ova psihologinja.
Osim u slučajevima zanemarene djece, postupaju i u razvodima braka. Roditelja su dva, a s kojim god dijete nastavilo živjeti, drugi je uvijek nezadovoljan.
– Ako smo predložili da dijete bude s majkom, onda kažu da smo na strani žena, a očevi su zakinuti. U centrima za socijalni rad, inače, većinom rade žene i bilo bi dobro da je više muških kolega, ali jednostavno ih nema. Predložimo li pak da dijete stanuje s ocem, onda se priča da nas je otac ili šarmirao ili potplatio. Izloženi smo stalnim primjedbama, i to je zato što donosimo teške odluke, pri čemu uvijek ima nezadovoljnih. Ljutiti smo kada nas napadaju određene građanske inicijative koje su, naravno, dobrodošle i trebale bi nam biti partneri, ali kako da budemo u suradničkom odnosu ako nas nazivaju ubojicama i posredno potiču na linč i daljnje negativne komentare o nama koji ne pridonose ničim. Stranke nam, primjerice, u posljednje vrijeme prijete da će nas prijaviti inicijativi #spasi me ako im oduzmemo dijete. To što radimo svoj posao oni nazivaju institucionalnim nasiljem, što je najnoviji termin – poručuje socijalna radnica Tijana.
Griješe i, primjerice, kirurzi, no ne pamtimo situacije da ih se kolektivno nazivalo ubojicama...
– To su kognitivne distorzije, predrasude koje dugi niz godina postoje u našem društvu. Ljudi teže konzumiranju neprovjerenih informacija, nisu medijski pismeni. Dolaskom interneta svi su postali stručnjaci za sve. I ja sam svjesna kako sad generaliziram, ali mahom se to događa. Naša struka jest najčešće izložena negativnim komentarima, no i druge struke trpe te distorzije i laičke stručnjake koji znaju sve jer su s dva “klika” mišem na internetu došli do neke informacije koja nije provjerena – komentira Viktorija.
Kada je slučaj djevojčice iz Nove Gradiške dospio u javnost, nadovezuje se kolegica joj Tijana, “odmah se, u roku od jednog dana, zaključilo da je bilo propusta, bez završenih svih inspekcijskih nalaza”.
– Očekivali smo da će se stati iza struke dok se sve ne utvrdi. Ako se nešto dogodi u bolničkom sustavu, hoće li reći odmah da je bilo propusta ili će ići oprezno s izjavama? – pita ona.
Nameće se, zbog svega, logično pitanje koliko ih takva atmosfera u društvu ugrožava.
– Psihološki i emocionalno, osobno, veliki je pritisak i osjećam se ponekad ugroženo. Po saznanju o nemilim događajima, najbližim prijateljima rekla sam da sam to mogla biti ja. Moglo je umrijeti moje dijete. Taj osjećaj iznutra je grozan – ponajprije mi je žao djeteta, koje god ono bilo, a drugo, i ja bih se osjećala vjerojatno isto kao i kolege, na vjetrometini, izložena osuđivanjima. Snalazimo se sami u tom smislu traženja podrške i pomoći, imamo dobre mehanizme obrane, doduše, u ovome trenutku malo su popustili jer je to izvanredna situacija i kolektivna trauma za sve nas koji radimo u centrima za socijalnu skrb, jer mislim da smo izloženiji od ostalih djelatnika u sustavu socijalne skrbi – govori Viktorija.
Prema statistici, Tijana i Viktorija prošle su godine bile zadužene za oko 150 obitelji, a prema pravilniku, jedan bi socijalni radnik trebao bdjeti nad 66 obitelji.
– Svatko od nas ima barem dvostruko više korisnika od propisane brojke. I tu je pitanje količine vremena koju možemo posvetiti pojedinoj obitelji, s time da nam administracija oduzima velik dio posla jer ono što nismo zapisali kao da se nije ni dogodilo. Kad odlazimo na godišnji, naradimo se i prije njega, da ništa ne ostavljamo neriješeno, i nakon njega, kako bismo nadoknadili sve zaostatke nagomilane dok nas nije bilo – objašnjava Tijana.
– U uređenijim sustavima, nakon obavljenih razgovora sa strankom, klijentom, pacijentom, poželjno je imati stanku kako biste asimilirali ono što ste čuli, integrirali i otpustili. Za to vam je potrebno pola sata, a vrlo često to se ne događa jer nam dolazi stranka za strankom, a ako i imamo razmak između njih, za to vrijeme ćemo nešto napisati, otići do suda, odgovarati na telefonske pozive pa i te razgovore pismeno zavesti... Ne želim da ovo ispadne samosažalijevanje, ali to je činjenica – iskreno će Viktorija.
– Stalno preslagujemo prioritete, isplaniramo radni dan pa se u dežurstvu dogodi intervencija, nasilje u obitelji, po čemu moramo žurno postupati pa se odmah preorganiziramo – nastavlja njezina kolegica socijalna radnica. Stalno se i preispituju u svome radu, traže savjete kolega kako bi stekli dodatna iskustva.
A širok je opseg posla koji je u opisu stručnih djelatnika centara za socijalnu skrb. Dužni su, tako, posvećivati osobitu pažnju u radu osjetljivim skupinama, kao što su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca bez roditelja, djeca s teškoćama u razvoju, djeca i mladi s problemima u ponašanju ili problemima ovisnosti, osobe s invaliditetom, osobe lišene poslovne sposobnosti, stare i nemoćne osobe o kojima nema tko skrbiti, žrtve obiteljskog nasilja, djeca bez pratnje, azilanti, beskućnici i osobe s drugim teškoćama zbog kojih ne mogu udovoljiti osnovnim životnim potrebama. Bave se i promicanjem udomiteljstva, praćenjem postojećih udomitelja, postupcima posvajanja...
Uz to što imaju pregršt posla izloženi su stresnim, pa i nasilnim i za život opasnim situacijama. Tijana Vidaković bila je na radnom mjestu i kada je prije gotovo 20 godina muškarac, tijekom posredovanja pri brakorazvodnoj parnici, zapucao na svoju suprugu u Centru za socijalni rad Osijek, na tadašnjoj adresi u Jagerovoj ulici, u najstrožem središtu grada.
– Počela sam raditi tek koju godinu prije toga. Kad smo čuli pucnjavu, nismo znali što je, još smo krenuli prema velikom holu gdje se to dogodilo. Netko je povikao: “Bježi u kancelarije!” Tek kasnije postali smo svjesni što se događa. Došao je tim za krizne intervencije, počinitelj se skrivao... – prisjeća se ona.
– Ne znam na kojem radnom mjestu možeš takvo što očekivati – ubacuje se Viktorija.
I njih i cjelokupnu javnost potreslo je stravično dvostruko ubojstvo u Centru za socijalnu skrb Đakovo u srpnju 2019. godine, tridesetak kilometara dalje. Hladnokrvni Andrija Drežnjak (63) hicima iz pištolja u glavu tog je ljetnog jutra na mjestu ubio svoju socijalnu radnicu i skrbnicu Blaženku Poplašen (50), a teško ranio pravnika u Centru Ivana Pavića (35). Sjeo je na bicikl i odvezao se, policija ga je zatekla u polju navečer toga dana. Nesretni je Pavić deset dana kasnije izgubio bitku za život. Ta je tragedija razotkrila koliko su zaposlenici u sustavu socijalne skrbi nezaštićeni, no rezultirala je i određenim promjenama u sustavu na tom polju.
– Poznavali smo ih oboje, bili smo užasnuti! Na prvu smo mislili kako je to kriva informacija, ma nemoguće je da se to ponovno dogodilo, nakon što je u Splitu nožem ubijen socijalni radnik (krajem 2000., nap. a.) Kolektivna je to trauma na kolektivnu traumu, koja stvara patologiju. Spontano smo se organizirali i otišli u Zagreb pred Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike na neku vrstu prosvjeda, tražeći zaštitu djelatnika, ali i naših korisnika – prisjećaju se naše sugovornice.
Ubojica Andrija Drežnjak osuđen je lani na 40 godina zatvora, no ta presuda još nije pravomoćna. Prije nego što krene hajka na socijalne radnike, svatko bi se trebao bar na trenutak prisjetiti đakovačkog slučaja...
I dvije "cuvene" umjetnicke dive su u sluzbi memorandumske politike u hrvatskoj sa ciljem stvaranja nistavila kao sto je kod njih u pasaluku..samo slijepci to ne vide....etc