Ukidanje ureda Stipe Mesića možda je uvjetno i najava da završava ružno, bedasto i blesavo razdoblje u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. Bivši predsjednik Hrvatske tvrdi pak da mu to čine zato što je antifašist. A antifašistom je postao još kao dječak sudjelovanjem u partizanima.
Tada je imao desetak godina (rođen je 1934.) pa je profesor Dušan Bilandžić pričao da ga je za visokih snjegova na Papuku nosio u ruksaku. Kada je rat završen, kao partizanski sin, kasnije je iz rodne slavonske Orahovice otišao studirati pravo u Zagreb. Završetkom studija vratio se u rodno mjesto i nedugo zatim ušao u politiku.
Kao općinski zastupnik ušao je u tadašnji Sabor. U Saboru se odmah istaknuo 1967. godine nakon donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, tražeći kazneni progon za autore Deklaracije.
Usprkos tome, četiri godine kasnije priključio se pokretačima Hrvatskog proljeća. Zbog toga je, kako on tvrdi, završio na robiji u Staroj Gradiški, dok drugi tvrde da je ondje završio zbog poslovnih malverzacija.
S atributom proljećara priključio se 90-ih godina dr. Franji Tuđmanu i drugim hrvatskim zanesenjacima zaokupljenima idejom o neovisnosti Hrvatske. Od tada počinje njegov politički uzlet sve do položaja predsjednika Hrvatske.
Stipe Mesić je pravo čudo. On je mačak s devet političkih života. Svojedobno je u Australiji s hrvatskim političkim emigrantima pjevao “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”, a kada su ga nakon povratka kući napali hrvatski ljevičari, lakonski je rekao da on to nije pjevao nego da je samo otvarao usta.
Poslije toga svi su šutjeli. Usput je negdje izgubio ček i dolare koje su mu dali hrvatski iseljenici da ih ponese u Hrvatsku.
Kada se psihološki pripremala srpska agresija na Hrvatsku, Mesić je sa srpskim bukačima vodio verbalni rat. Hrvatskim je Srbima poručio da su licemjerni i prijetvorni, da u Hrvatskoj žive i siju žito, a da se mole da u Srbiji kiša pada.
Također im je poručivao da ne misle da će Srbiji donijeti hrvatske zemlje, da mogu u Srbiju odnijeti samo zemlju i blato koje su svojedobno na opancima donijeli u Hrvatsku.
Usprkos takvim šovenskim izjavama, Mesić je svejedno postao ikona srpske politike u Hrvatskoj. Izjavom da mu je žena Ukrajinka izazvao je smijeh mnogih. Jedan moj prijatelj je poslije toga danima zbijao šale da nije znao da mu je tetka Ukrajinka. Jer u selu Slabinji iz kojega je Milka Mesić (rođ. Tadić) nikada nisu živjeli Ukrajinci.
Tada počinje Mesićev politički preokret. Od zagrebačkog kavanskog vicmahera i šarmera postaje važnim članom HDZ-a. Ubrzo nakon toga postaje nezadovoljan HDZ-om i dr. Tuđmanom. U jeku rata Mesić i njegov pajdaš Josip Manolić pokušavaju u “Mimari” izvesti stranački puč, ali kako im se nisu pridružili najjači hadezeovci, Franjo Gregurić, Nikica Valentić..., puč je propao.
Mesić i Manolić tada napuštaju HDZ i kasnije osnivaju svoju stranku, Hrvatske nezavisne demokrate (HND). Nedugo potom počinju pripremati stranku za predsjedničke izbore s Mesićem kao predsjedničkim kandidatom.
Strategija im je bila od Mesića napraviti Tuđmanova antipoda. Dakle, umjesto ozbiljnog Tuđmana, ponuditi relaksirajućeg Mesića. Birači su to prihvatili na izborima za predsjednika Hrvatske. Mesić pobjeđuje nekadašnjeg studentskog lidera Dražena Budišu, po ozbiljnosti sličnoga Tuđmanu.
Tada su Račanovi ex-komunisti umjesto svoga koalicijskog partnera Budišu, podržali Mesića. Mesićeva pobjeda bila je pravo čudo, od totalnog autsajdera postao je apsolutni pobjednik. To više govori o hrvatskim biračima nego o Mesiću.
Čim je postao predsjednik, počinje obračun s Tuđmanovom ostavštinom. Pod motom detuđmanizacije otvara tajne državne arhive domaćim i stranim novinarima i špijunima. Na temelju tih dokumenata sklapa se optužnica protiv naših generala.
Međutim, Mesiću ni to nije bilo dovoljno pa se poslije samoinicijativno pojavljuje u Haagu kao svjedok optužnice. Bio je to jedinstveni slučaj da predsjednik jedne države optužuje svoju državu. Usprkos svemu što je činio protiv hrvatskih državnih interesa, Mesić bi možda i treći put bio izabran za predsjednika da su mu to dopuštale ustavne ovlasti.
Ali kako to nije mogao, tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, valjda za nagradu, dodjeljuje mu ured s tajnicom, službenim autom i tjelohraniteljem. Mesić priča o velikim poslovima koje će iz svijeta donijeti Hrvatskoj.
No kada bi za sve te navodne velike poslove dobio proviziju, ne bi imao ni za kavu. Ali je Mesić imao sreću da ima “dobre prijatelje” pa su mu oni kupili nekoliko stanova u podsljemenskoj zoni. Nitko ga od bajnih hrvatskih “istraživačkih” novinara nije pitao tko su ti “dobri prijatelji”, niti su ga pitali za njegovu ulogu u slučaju Patria.
To samo pokazuje da je Mesić godinama bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj. No, posljednji Mesićev izborni fijasko i oduzimanje ureda pokazuju da je Mesić sada politički mrtav, ali bi njegov zloduh mogao još dugo lebdjeti “nad našim prostorima”.
