Željko Komšić treći je put postao hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Kao i prethodna dva puta, izabran je dominantno bošnjačkim glasovima, dok je na prostorima gdje pretežito žive Hrvati dobio zanemariv broj glasova.
Iako mu je izborni slogan bio “BiH pobjeđuje”, hrvatski političari i analitičari upozoravaju kako je silovanjem demokracije i trećim izborom Komšića kao nelegitimnog hrvatskog predstavnika u državnom Predsjedništvu BiH samo oslabljena, a međunacionalno povjerenje dodatno uzdrmano. Komšića to očito ne brine, a oni koji ga poznaju ističu da je tvrdoglavost uvijek bila jedna od njegovih ključnih osobina u političkoj karijeri koja traje gotovo 20 godina. U lokalnu, a potom i visoku politiku ovog pravnika po struci uveo je bivši čelnik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija.
U poslijeratnom vremenu, dok su ratne podjele dominirale političkom scenom BiH, Lagumdžija je u političko Sarajevo „ubacio“ mladog lokalnog Hrvata, fakultetski obrazovanog gradskog dečka, koji je (a to ni onda, kao ni danas bošnjačkom biračkom tijelu nije sporedno) odlikovani pripadnik Armije BiH. Bio je dobitna karta u SDP-ovu pokušaju da u Sarajevu oživi „građansku“ politiku koja je u ratu i poraću izgubila bitku s bošnjačkim nacionalnim pokretom SDA.
Kritičar nacionalnih politika
Da je zaigrao na dobru kartu, pokazalo se već 2000. kada je Komšić izabran za načelnika općine Novo Sarajevo. Ubrzo je postavljen za bh. veleposlanika u Beogradu, gdje je imao nekoliko oštrih polemika s tamošnjim političarima, što u Sarajevu dakako nije ostalo neprimijećeno. Dodatne poene na domaćem terenu skupio je 2003. kada zbog silaska s vlasti njegovog SDP-a u BiH podnosi ostavku na mjesto veleposlanika. To je u ljevičarskim krugovima u Sarajevu predstavljeno kao „duboko moralan čin“. Očito je to imalo odjeka i među biračima pa je Komšić 2004. ponovno izabran za općinskog načelnika. Lagumdžijom predvođeni SDP dvije godine kasnije u Komšiću, koji je stekao i zavidno političko iskustvo, vidio je prvu ozbiljnu šansu da osvoji jedno od mjesta u državnom Predsjedništvu.
Već tada je bilo jasno kako su Hrvati zbog svoje malobrojnosti “najslabija karika” i da u Sarajevu sve omiljeniji Komšić, uz nešto glasova iz ostatka Federacije, može lako doći do hrvatske pozicije u kolektivnom tijelu države. To se i dogodilo jer je Komšić s nešto više od 116.000 glasova bez puno problema pobijedio sve kandidate razjedinjenih hrvatskih stranaka. Već u tom prvom mandatu Komšić je pokazao da nema namjeru dokazivati se kao hrvatski član Predsjedništva BiH. Naprotiv, tvrdio je da je predstavnik svih građana, a ne (samo) Hrvata. Usto, prijetio je srbijanskim političarima da će “dobiti po prstima” ako budu ponovno dovodili u pitanje cjelovitost BiH.
Oštro je kritizirao nacionalne politike Hrvata i Srba u BiH te se hvalio kako nema hrvatsku putovnicu, a na opaske da ne govori hrvatski jezik odgovarao tvrdnjom da “priča jezikom koji su ga naučili roditelji i da ga najradije naziva bosanskim”. Takva anacionalna politika hrvatskog člana Predsjedništva BiH, forsiranje tzv. bosanskog patriotizma i nastup za koji njegovi simpatizeri tvrde da je prirodan i neposredan, a kritičari da je grub i državniku neprimjeren, donijeli su Komšiću dodatnu popularnost u bošnjačkom biračkom tijelu.
Uz njegovanje imidža “dečka iz nebodera” i nepostojanje korupcijskih afera koje bi se vezivale uz njegovo ime, Komšiću je bio otvoren put za drugi mandat. Hrvatski predstavnici opet su se žalili na izborni inženjering i nepoštivanje izborne volje hrvatskog naroda, ali uzalud, jer je Komšić s golemih 337.000 glasova osvojio drugi mandat u Predsjedništvu BiH 2010.
Privatno povučen
Ubrzo su mu porasli i politički apetiti u SDP-u pa je nakon sukoba sa svojim političkim ocem Zlatkom Lagumdžijom (koji je nedavno ustvrdio kako je ispunio kvotu kadrovskih grešaka za ovaj život) napustio tu stranku i formirao Demokratsku frontu. Na krilima njegove popularnosti ta stranka je 2014. ostvarila odličan izborni rezultat, ali je euforija birača brzo splasnula pa je stranka dvije godine kasnije na lokalnim izborima doživjela potop. Spas stranke, ali i političke karijere Komšić je ove godine pronašao u ponovnoj kandidaturi za Predsjedništvo BiH.
Pedesetčetverogodišnji Komšić u javnosti ne govori o svom privatnom životu. Sa suprugom Sabinom ima kćer Lanu, a omiljena rekreacija mu je skijanje. Ako je vjerovati imovinskoj kartici, posjeduje samo stan u Sarajevu i polovni automobil, a kreditno je zadužen do 2026.
Video: Pogledajte “okršaj” Plenkovića i Bernardića u Saboru
Bošnjaci su Komšića birali samo zato da napakoste Hrvatima. Dokaz tome je Komšićeva stranka koja je loše prošla na izborima. Odlučili Bošnjaci Hrvatima izabrati "građanskog" kandidata, a sebi ostavili islamističku politiku SDA. Ovo što su Bošnjaci napravili Hrvatima glasujući zazaa Komšića je čisti neprijateljski čin i ponašaju se kao Srbi u Jugoslaviji. Logika Bošnjaka je optuživati Dodika i Čovića za rasturanje BiH, a onda glasuju za Komšića i tako izazivaju još veću krizu i podijele u BiH. Uglavnom, taj Komšić je ništa bez izvršne i zakonodavne vlasti. Onaj tko ima izvršnu vlast i zakonodavnu vlast, on upravlja državom, a to je HDZ koji je jači nego ikada u BiH zahvaljujući Komšiću koji je potaknuo Hrvate da izađu na BiH izbore i tako su Hrvati za koje su bošnjački mediji pisali da su nikad malobrojniji i slabiji, Bošnjacima opalili šamar jer je polučen najbolji izborni rezultat HDZ-a u BiH zadnjih 15 god. Bez Hrvata nema vlasti u BiH jer je HDZ druga najjača stranka u BiH i islamisti predvođeni strankom SDA kao i bošnjački nacionalisti predvođeni SDP-om moraju na koljenima moliti HDZ i Čovića da idu s njima u koaliciju. Za sklapanje nekakvih koalicaja s Bošnjacima treba inzistirati da se uredi način biranja Hrvata u predsjedništvo BiH jer ovo bošnjačko preglasavanje sramotno. Ako Bošnjaci odbiju zahtjeve Hrvata, treba izazivati krizu vlasti u BiH i raspad te umjetne tvorevine.