Svima je jasno da vladajući SDP nije došao na vlast zato što je ponudio sjajne programe, viziju i izvrsne kandidate, nego zato što su hrvatski građani očito bili bijesni na HDZ zbog lopovluka, koji se dogodio u okrilju te stranke predvođene bivšim premijerom Sanaderom te sve težeg gospodarskog stanja u zemlji. Kako su SDP-ovci “barem pošteniji” bila je mantra, ali i opravdanje za sva nesnalaženja aktualne vlasti punu godinu dana. Umorni od Sanaderovih i HDZ-ovih afera, građani su imali prilično razumijevanja za sve kadrovske promašaje Milanovićeve vlade, nesposobnost u privlačenju investicija, zaustavljanju gospodarskog pada i gubitka radnih mjesta. Tješili su se činjenicom kako su ovi možda nesposobni, ali barem neće ponavljati pogreške iz HDZ-ove prošlosti.
Znamo da se imidž dugo gradi pa tako i SDP svoj imidž stranke “poštenije od drugih” vuče još iz doba Ivice Račana, koji je svoj životni asketizam i pokušaj očuvanja stranke od afera, sažeo u onoj čuvenoj poruci “Izbore možemo izgubiti, ali obraz ne smijemo!” Uistinu su rijetke ozbiljnije afere koje su se vezivale uz njegovo ime pa i tadašnji mandat SDP-a. Ali danas je na sceni očito jedan sasvim drukčiji SDP. Iako su se pojedini socijaldemokratski kandidati ponosili Račanovom porukom i na nedavnim lokalnim izborima, prilično je jasno kako se taj ključni adut poštenja s kojim je SDP dobio parlamentarne izbore i zaradio poštedu, lagano topi. Iako je predsjednik stranke Zoran Milanović nekoliko puta dao do znanja kako je ljestvica poštenja i političke odgovornosti u SDP-u postavljena vrlo visoko i kako će mnogi otpasti ako ne mogu udovoljiti tim profesionalnim kriterijima, čini se da to pravilo vrijedi samo za neke, a većina je na njega imuna. Tako je zasad visoku cijenu političke odgovornosti platila jedino bivša ministrica Mirela Holy, koja više i nije članica SDP-a, dok za druge poput ministra Jakovine, gradonačelnika Sabe ili zamjenika ministra Antešića postoji prilično razumijevanje.
Relativiziranje pogrešaka
Netko će reći kako je teško biti na vlasti, koja nudi brojne izazove i prilike i ostati pošten. Netko će poput Damira Kajina poručiti da nije mudro ni biti pretjerano pošten jer će vas okolina smatrati “stupidom” pa je tako uzeo povlaštenu mirovinu da mu se susjedi ne rugaju kako se nije znao snaći kad je imao priliku. Ima i onih koji kažu – tko radi taj i griješi pa ne treba baš svaku sitnicu gledati pod povećalom. Ali najgori su oni koji u svome dvorištu uopće ne vide afere, promašaje, dvostruka mjerila i političko licemjerje, o čemu bruji cijela zemlja. Dapače, još nalaze opravdanja i potpuno relativiziraju vlastite pogreške, ne priznajući da se to uopće odražava na imidž vlastite stranke. Iskustvo nas uči da je to najsigurniji put za politički pad. Znamo da se imidž dugo gradi, a može se urušiti za nekoliko dana. Pritom, činjenice ne igraju toliko važnu ulogu koliko percepcija među ljudima. Primjerice, ako je cijela Hrvatska uvjerena kako je SDP donio lex Perković kako bi zaštitio jednog čovjeka od suočavanja s prošlošću i pritom cijelu zemlju doveo u sukob s Europskom unijom, onda rejtingu te stranke neće pomoći insistiranje premijera da se taj zakon tako ne smije žargonski zvati i kako on tobože štiti hrvatske branitelje. Igrarije oko potpisa prikupljenih od strane inicijative “U ime obitelji” i izbjegavanje raspisivanja referenduma, također neće pridonijeti vjerodostojnosti SDP-a, ma koliko izvjesni Peđa Grbin pokušavao biti veći stručnjak za Ustav od Vladimira Šeksa ili Branka Smerdela. A slično je i s kontinuiranim osporavanjima odluka Ustavnog suda te pokušajima da se nametnu programi, zakoni i pravilnici, koji ne samo da nisu usuglašeni u javnoj raspravi nego su šlampavo napisani i nisu u skladu s Ustavom. Stalnim sukobom izvršne vlasti sa sudbenom, kontinuirano se gubi vjerodostojnost i politički kredibilitet. S druge strane svako insistiranje na prije počinjenim pogreškama i njihovo opravdavanje samo dodatno pridonose stvaranju negativnog imidža u javnosti. Poznato je da javnost najviše voli iskrenost i priznavanje vlastitih pogrešaka, a pokajnike najslađe nagrađuje. No, zasad nijednom nismo čuli onu čarobnu izjavu – Pogriješili smo, ispričavamo se!
Stranačka podobnost nauštrb kvalitete posebno iritira građane. SDP je imenovao brojne dužnosnike i direktore ne samo upitne stručnosti nego i upitne prošlosti. A nerad, rastrošnost i neodgovornost, koja se najbolje očitovala u Zagrebačkom holdingu, štitio je po svaku cijenu sve do gubitka izbora u Gradu Zagrebu. U mnogim situacijama, ne da nisu ništa naučili iz HDZ-ovih slučajeva nego su u nekim stvarima otišli i korak unatrag u odnosu na HDZ, primjerice odbacivanjem javnih natječaja za imenovanja članova nadzornih odbora i povratkom političkih imenovanja.
Ni HDZ više nije tako loš...
Kako sačuvati socijaldemokratsku odgovornost i skromnost, na kojima je Račan insistirao, kad se u ovoj teškoj krizi odobrava nabava mobitela u vrijednosti 30 milijuna kuna ili 1700 novih službenih automobila, unatoč svim mjerama štednje? Kako uvjeriti građane da država postupa pravedno i da se trebaju odreći i zadnje kune u njezinu korist kad vlastitim očima vide selektivan pristup u naplati poreza i kažnjavanju, s jedne strane, a rastrošnost pojedinih institucija ili dužnosnika s druge? Kako će građani vjerovati institucijama, koje na čelu imaju stranačke ljude, koji su i sami kršili ono za što se na novoj dužnosti zalažu? A građani ne zaboravljaju ni medijske napise poput onih da je supruga šefa kabineta premijera navodno dobila unosan posao u nekoj državnoj tvrtki ili da glavna premijerova savjetnica radi u Vladi besplatno, a plaću dobiva negdje drugdje... Također, građani svašta pomisle kad vide čelne ljude na ljetovanju s prijateljima tajkunima. Nismo li svi očekivali barem malo više transparentnosti!? O kojekakvim seks-aferama, gomilanju bogatstva nekih dužnosnika, političkoj zaštiti grešnih direktora, pogodovanju nekim privatnim tvrtkama u predstečajnoj nagodbi, selektivnim isplatama poticaja ili nevjerojatnim zakonskim rješenjima poput onog o brojanju riječi u novinama, suvišno je i govoriti.
Možda u odnosu na HDZ-ovu prošlost, ovo i nisu neke afere. Međutim, u percepciji građana – ili igrate pošteno i odgovorno ili ste prešli na drugu stranu. Ili kažnjavate pogreške u vlastitim redovima ili na njih žmirite. Ili ste principijelni do kraja ili ste selektivni... A kad se posije zrno sumnje tko nam može jamčiti da jednog dana iz nekog ormara neće izići neke puno krupnije stvari koje će nas sve iznenaditi. Uostalom, nije li se i oko Sanadera sve počelo raspetljavati tek kad je otišao s vlasti. Ali i bez toga ostaje činjenica da SDP svojom vladavinom nije donio standarde koji su se od njega očekivali, već je, nažalost, neke procese usporio, a neke prakse vratio korak unatrag. Što se tiče poštenjačkog imidža, koji je mukotrpno gradio Račan, on se bespovratno i sigurno topi... Zahvaljujući tome, iz današnje perspektive ni HDZ više nije tako loš, kao što se prije nekoliko godina činilo. A i neke nove opcije bi mogle profitirati zbog SDP-ovih pogrešaka i promašaja.
