Ono što su Ivankovići gradili dvije godine nestalo je jučer u dvije sekunde u Selima pokraj Siska. Obiteljska kuća u koju su se trebali useliti ove godine, dvokatnica, leži sad u susjedovom dvorištu, a hrpe cigle i šute prekriva potpuno netaknut novi krov.
Spašavaju što se spasiti da
– Ništa – kako ni riječ jednostavno ne može izustiti, kratko nam kaže Ivan Ivanković, dok s njim promatramo njegova punca Stevu kako sa susjedima pokušava iz ruševina spasiti što se spasiti da. Skupljaju vrijedni muškarci laminat i još nešto od završnog materijala pa trpaju u prikolicu parkiranu kod prvog susjeda Ivana Karasa. I pas Max je ondje, mota se pod nogama i veselo svima nudi svoju lopticu. Nikome to ne smeta, radi se i baca se loptica. Dobro je, kažu, dok su svi dobro.
– Taj laminat nas je i spasio – dok dodaje svom zetu da ga spremi u prikolicu govori nam Stevo Sulin, pa objašnjava kako se obitelj njegove kćeri Kristine u kuću trebala useliti nešto prije Božića.
– Odgodili su nam postavljanje laminata pa smo mislili, u redu, onda nećemo prvi blagdan slaviti sad u novoj kući, bit će to Uskrs – govori Stevo Sulin, puši cigaretu i gleda u ostatke onoga što je trebao biti dom za njegovu Kristinu, zeta Ivana i dvije unučice. Jedna ima tri i pol godine, druga osam mjeseci, kaže nam i kao da se malo razvedri. Ponosi se unukama, jasno je odmah.
Žurba hitnih službi
– Lako ćemo kuću, to su samo stvari. Ne želim uopće razmišljati što bi se dogodilo da su se uselili po planu i da su bili unutra – kaže Stevo Sulin pa se vraća na posao.
Traže se bageri, susjedovo se dvorište mora raščistiti. I dok cestom pod sirenama jure hitne službe, mi odlazimo dalje. Crjepovi po pločnicima, trakama ograđene zgrade, cigle na kolnicima. Među njima i Josipa Petek, prodavačica u trgovini Mlin i pekare. Još od potresa stoji ispred dućana.
– Strah me ući. Znam sve o tome kako se treba ponašati, znam gdje bih trebala stati, ali instinkt mi je bio da izađem i da vani i ostanem – govori nam Josipa Petek koja nas ipak provodi po trgovini u kojoj nijedna polica, a ni artikl nisu ondje gdje bi trebali biti.
– Nadam se da je sad to to. U životu nisam doživjela nešto ovakvo i voljela bih da više nikad i ne moram. Sve je padalo po meni, a kolegicu sam toliko snažno zgrabila za ruku da sam joj ozlijedila zglob. Strašan osjećaj, s tim da je sam udar trajao barem petnaestak sekundi. Mislila sam da neće nikad završiti – prepričava nam Josipa Petek, dok vatrogasci već popravljaju krov zgrade u kojoj se nalazi trgovina.
A oni zagrebačkih, varaždinskih i mnogih drugih registracija jure prema Petrinji.
VIDEO - Pogledajte filmski prizor iz epicentra današnjeg potresa: Zemlja se doslovno otvorila
Žao mi je ljudi, ali bi se trebali i pitati zašto ova kuća pokraj njih iz 70tih ili 80tih nije niti primjetila potres. Nakon potresa 1968 u Skopju postoje stroga pravila gradnje za zaštitu konstrukcije protiv potresa do cca. 7,0,0 na Richterovoj skali.