„Svi znamo da svi imamo pištolje, ali ti to nitko neće priznati“, kaže za DW Ivan M.* (38) iz Novog Sada. O tome kakvo oružje posjeduje njegova obitelj ne želi govoriti. Da ima pištolj koji je naslijedila od pokojnog oca priznaje i Novosađanka Ivona R.* (40), a Goran P.* (59) iz jednog manjeg mjesta u Vojvodini pištolj ima, kako kaže, gotovo cijelog života. Svi oni žive mirne živote. Sigurnost im nije ugrožena. Ali, posjedovati oružje u Srbiji nije rezultat realne sigurnosne prijetnje, nego i pitanje tradicije.
„Procjena je da su civili kod nas mnogo bolje naoružani nego policija", kaže za DW stručnjakinja za sigurnost Branislava Kostić. „Polovina njih ima oružje iz tradicionalnih razloga koji kažu da glava kuće mora imati pištolj. I to se najlakše može vidjeti u najbanalnijim situacijama, na primjer na našim svadbama, proslavama i slično.“
To potvrđuju i procjene švicarskog istraživačkog projekta „Small Arms Survey" iz 2018. godine, prema kojima je Srbija treća na svijetu po naoružanosti civila, odmah iza Jemena i SAD-a. Oni procjenjuju da na svakih sto stanovnika dolazi po čak 39,1 komad lakog naoružanja. A to je tri i po puta više od onoga što pokazuju službeni državni podaci.
S bombom na tržnicu
Međutim, kada su se prošlog svibnja u dva dana dogodila dva masovna ubojstva u kojima je ubijeno 17 osoba, a 21 osoba je ranjena, činilo se da se na trenutak raspoloženje prema naoružanju promijenilo. Država je donijela niz mjera kojima je najavila veliko razoružavanje Srbije.
VEZANI ČLANCI:
Dvomjesečna akcija tijekom koje su građani pozivani da predaju oružje bez ikakvih posljedica i bez kaznene odgovornosti, rezultirala je time da je policiji predato 82.398 komada vatrenog oružja, 4.243.139 komada municije i 26.485 komada minsko-eksplozivnih sredstava. Ministarstvo je navelo da je to najuspješnija akcija ikada.
„Ono što ipak nije bilo dobro, jest način donošenja tog oružja, jer imamo podatke da su ljudi nosili bombe u gradskom prijevozu. To se moralo organizirati na sigurniji način“, objašnjava za DW Marina Kostić Šulejić iz Strukovnog udruge sektora sigurnosti.
Građani su tijekom akcije na društvenim mrežama iznosili niz apsurdnih situacija, navodeći kako su pištolje nosili u torbama, pa na putu do posla ili nakon posjeta tržnici svraćali u policiju kako bi predali naoružanje. Svjedočili su i kako su ispred policijskih šaltera čekali u redu i po sat vremena zajedno s drugim „naoružanim“ građanima.
„A drugi problem je što to oružje nije skladišteno sigurno nakon prijema u policijskim stanicama“, dodaje Branislava Kostić. „Naša policija ima inače problem s akvizicijom i obradom podataka: kasne, nisu dovoljno profesionalni. Recimo, oni u ovom trenutku imaju negdje oko 130.000 komada oružja koji nije zavedeno, razvrstano, evidentirano."
Jedan od primjera nemara je i slučaj policajca iz Niša koji je ukrao 272 pištolja koji su predati u stanici tijekom akcije. Kako su pisali lokalni mediji, prvobitna informacija bila je da su nestala 63 pištolja, pa se zbog loše evidencije, dugo licitiralo time koliko je pištolja zapravo ukradeno.
„Zloupotrebe su moguće, jer je akcija sprovedena naglo i bez razrađenih procedura o tome što dalje s prikupljenim oružjem", smatra Marina Kostić Šulejić. Zato njena udruga poziva MUP da se tome oglasi. „Jer, mi nemamo informaciju je li to naoružanje uništeno ili negdje skladišteno ili možda negdje dalje prodano i distribuirano. Jednostavno ne znamo što se dogodilo s tolikom količinom prikupljenog naoružanja.“
Legalno se ne isplati
Naši sugovornici svoje oružje nisu predali policiji, ali zato je policija došla na njihova vrata u postupku revizije dozvola za držanje i nošenje oružja. Goran P.* kaže da su mu iskustva s policijom bila vrlo ugodna.
„Oni su ljudi došli, sve lijepo objasnili i ispostavilo se da bih ja morao platiti oko 200 eura da bih zadržao pištolj“, priča Goran. „Zato sam im predao pištolj, a ja ću lako kupiti drugi na crno. Kakve to veze ima."
Stručnjakinje s kojima smo razgovarali nisu iznenađene takvim stavom. Branislava Kostić kaže da su procjene da bi broj takvih slučajeva mogao ići i do 80.000, jer ljudi ne žele plaćati poreze, ne žele čipove i procedure, ali žele imati oružje.
Rezultati Vladinih mjera koji pokazuju da je sa 766.665 registriranog oružja neposredno nakon ubojstva, taj broj danas spao na 575.695 tako bi mogli biti samo vrh ledenog brijega, jer svi ostali argumenti govore u prilog tezi da se broj nelegalnog oružja istovremeno povećava.
VEZANI ČLANCI:
„I mi uviđamo taj povećani broj naoružanja na ulici, što znači da ga ima u većoj mjeri na crnom tržištu“, kaže Kostić Šulejić. „Odakle dolazi – to je pitanje. Moguće da je u pitanju zloupotreba oružja koje je predato, a drugo, previše naoružanja ide u Ukrajinu, raznim putovima i različitog naoružanja, tako da mi ne znamo, i možda se dogodi da se dio tog oružja vraća na crno tržište.“
Nema smanjenja nasilja u društvu nasilja
Neke od mjera koje je Vlada najavila nakon masovnih pucnjava nisu, međutim, ni pokrenute. Istraživanje Beogradskog centra za sigurnosnu politiku (BCBP) pokazuje da je država odustala od pooštravanja uvjeta za dobivanje oružja, kao i od uvođenja obaveznog šestomjesečnog zdravstvenog pregleda naoružane osobe, s obzirom na to da bi te dvije mjere zahtijevale izmjenu Zakona o oružju i municiji. S druge strane, najavljeno pooštravanje kazni za nedozvoljeno držanje i nošenje oružja, i uvođenje kaznenog djela koje bi kažnjavalo svakoga tko djeci omogući da dođu u posjed oružja tražilo bi da se mijenja Kazneni zakonik.
Je li se onda nešto pomaknulo s početne pozicije? „Na kulturno, europsko pitanje jesu li nas ratovi, ali i ova stradanja i strahote koje su se dogodile naučili koliko problema je povezano s posjedovanjem oružja odgovor je: Ne, naravno da nisu. I prikupljanje oružja je pokazalo da su oružje najčešće vraćali stariji, a ne mlađi, zato što su se uplašili za svoju djecu i unuke. Mlađi ljudi, međutim, nisu imali potrebu vratiti oružje“, kaže Branislava Kostić.
Na pitanje pokazuju li statistički podaci smanjenje nasilja u društvu, Ministarstvo unutarnjih poslova nije odgovorilo. Već i letimičan pregled na naslovnice lokalnog tiska pokazuje da vršnjačko nasilje ne prestaje, da se i dalje bilježi visoka stopa femicida, da se crna kronika ne smanjuje.
„Ne možete riješiti jedan oblik nasilja, dok se ne riješi problem društva koje opstaje uz nasilje", ocjenjuje Branislava Kostić. „Ljudi su već navikli da onaj tko ima moć ima i mogućnost da prekrši sva vaša prava. To je jedna od karakteristika društva nasilja i mi po mnogim karakteristikama postajemo definitivno društvo nasilja, a jedna od tih karakteristika je i da tijekom vremena ljudi prihvate nasilje kao nešto normalno“, zaključuje Kostić.
Samo nesigurne osobe traze oruzje. Dobronamjerne osobe ne trebaju oruzje jer sve znaju rjesiti kroz ljubav i postovanje drugih.