Svako četvrto dijete u Hrvatskoj žrtva je vršnjačkog nasilja. Čak 27 posto djece svakog ili gotovo svakog dana doživljava neku vrstu nasilja u školi dok se 16 posto djece nasilnički ponaša prema drugima.
Nasilje među djecom je kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Takvo nasilje može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari, a često uključuje neugodne komentare o djetetovoj obitelji ili rodbini.
U našoj inicijativi pitali smo vas kako biste vi riješili problem vršnjačkog nasilja. Kolika je uloga roditelja, a kolika škole u sprječavanju nasilja među djecom? Razgovara li se (dovoljno) s djecom o toj temi? Što njih muči, odakle nasilje potječe? Kako najučinkovitije riješiti problem?
U nastavku vam donosimo neke od najzanimljivijih prijedloga naših komentatora.
peace7 Nisu problem djeca nego roditelji i odrasli općenito. Djeca su morala to nasilje negdje vidjeti, npr. filmovi. Zašto se ne vodi kampanja da se ukinu pa i crtani filmovi koji su puni nasilja, filmovi za mlade koji su također nasilni. S roditeljima, nastavnicima u školama organizirati radionice kao obavezne sate na kojima bi se educirali da nasilje izaziva novo nasilje... Boriti se protiv zla tako da ističemo dobro, jer kada upalimo svijetlo tama nestaje...
Višnja31 Najprije valja postaviti pitanje od kud sve kreće? Na žalost roditelji i država nisu svjesni koliko su prve tri djetetove godine važne u razvoju mozga i stvaranju potrebnih preduvjeta za izgrađivanje normalnog djeteta bez trauma i rana, pa tako i normalnog društva. Prerano odvajanje od majke i slanje djece u vrtiće, gdje djeca ne mogu dobiti majku koja im je u tom razdoblju najpotrebnija, stvara kasnije zahtjevnu djecu koja se za sve trebaju boriti, a bore se onako kako je jedino u tom razdoblju nezrelosti moguće tj. fizički.
Duboka je ovo tema. Sve bitne informacije možete pronaći na stranicama prirodnog roditeljstva i njihovi stručnjaci bi puno mogli pomoći, no vjerojatno zbog ogromnih financijskih gubitaka država nikada neće pristati na to da zaposlene žene oslobodi rada do druge godine djetetova života ili u najboljem slučaju da omogući majkama pola radnog vremena nakon prve godine djetetova života. Od tud sve kreće, ostalo su samo posljedice koje je teško promjeniti kad si već ranjeno dijete ili ranjena odrasla osoba!
Komentator FedmahnK je sam imao iskustvo sa školskim nasiljem tijekom osnovne škole.
Razgovarao sam s mnogima koji su bili u sličnoj situaciji kao i ja, i došli smo svi do istog zaključka: trenutni sustav je duboko bolestan bez ikakve šanse da postene normalniji. Problemi su sljedeći:
1) Sustav uopće nema mehanizama kažnjavanja agresora. Davanje jedinica, ukora i slično je takvoj djeci samo nagrada i priznanje kojim se hvale da su "cool" i "super", a ne kazna.
2) Za agresora uvijek postoji izlika. Njegovi roditelji su razvedeni, pijanci, siromašni,... To je sve tragično, ali nije i ne može biti izlika da dijete maltretira svoje kolege. Ako ti roditelji ne mogu odgajati zdravo i normalno dijete, neka im ga se oduzme.
3) Žrtvi se daju izuzetno poremećeni savjeti, i ovo je bez šale, da se "nauči biti žrtvom" i prihvati to stanje. Konstantno se govori da ako te netko malteretira da to prijaviš, ali ako to uistinu uradiš reći će ti da si tužibaba i svo konzekventno nasilje pripisati tome da "ga nisi trebao tužiti, što si očekivao?".
4) Kada se žrtva obrani, kazne su trenutne i brutalne, dok se agresoru ništa ne dogodi. Meni je, između ostaloga, budala bacala gumice probušene čavlima i iglama u glavu i psovala kada ne bi bilo krvi. Ništa mu se nije desilo, ali kada sam se jednom obranio bio sam kriv je ga nisam ignorirao. Ti zločinci uvijek uživaju potpunu i sustavnu zaštitu ravnatelja, pedagoga, razrednika i učitelja.
5) Savjet "ignoriraj" nije rješenje. Nijedno mentalno zdravo dijete ne može ignorirati takve stvari. Ne mogu niti odrasli. Zamislite scenu da vam na posao netko dođe i iz čistog mira uzme stvari i baci kroz prozor, a vas udari šakom u glavu i iscipelari na podu. Došla bi policija i uhitila tu osobu, a vi ni pod razno ne bi takvo maltretiranje i zlostavljanje ignorirali. Djeca i odrasli koji bi to uspješno ignorirali imaju ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja.
6) Škole upravo zbog nedostatka mehanizama zaštite žrtve uvijek zapravo okrive žrtvu da je kriva, a agresor da je u stvarnosti žrtva nekakvih teških okolnosti zbog koji se treba tolerirati devijantno ponašanje koje bi kod odraslih bilo okarakterizirano kao kriminalno.
7) U mojem slučaju se sve probalo; od grupnih terapija, do sudske tužbe i ništa nije radilo sve do jednog dana. Jednog dana, nakon što su me opet fizički maltretirali, kap je prelila čašu i postao sam agresivan. Prebio sam ih sve i to izuzetno brutalno. U tjedan dana, svi moji problemi sa zlostavljanjem su nestali.
Zamislite scenu da vam na posao netko dođe i iz čistog mira uzme stvari i baci kroz prozor, a vas udari šakom u glavu i iscipelari na podu. Došla bi policija i uhitila tu osobu
Platon je bio u pravu. Neke stvari država, tj. sustav, ne može uraditi za tebe već se sam moraš zauzeti za to. I to vam je jednostavno gorka istina: školsko nasilje je devijantno ponašanje pojedinaca koje postoji zato jer se agresore predstavlja kao žrtve okolnosti te zbog toga uživaju potpuni imunitet od pravila, dok bi se sve moglo riješiti tako da im se ravnalom ili remenom po dupetu udari par puta. Razgovor sa njima ne radi, nikada nije i nikada neće.
bambi Zabraniti mobitele u školama, uvesti uniforme ili kute da svi izgledaju jednako, čim se pojavi tračak nasilja uključiti socijalnu službu jer nasilje dolazi iz kuće, dati profesorima bolje plaće i educirati ih bolje...
frodododo Pa možda zvuči ovako agresivno na prvu, ali smatram da bi se nasilje među djecom moglo spriječiti tako da kaznimo roditelje. Ako tvoje dijete pretuče drugo ti ideš u zatvor kao roditelj. To bi garantirano svelo nasilje na minimum jer nitko normalan nebi riskirao da mu roditelj završi na sudu...
Drugog izlaza ne vidim... jer će uvijek biti djece koja mogu sve. Dobiju opomenu ili nešto slično i nastave dalje.
dmitrecic Djeca se sva rađaju ista - kao prazne knjige. Ono što vide, čuju i nauče od okoline i roditelja, tako i nauče. Problem nije u djeci, problem je u roditeljima. Netolerancija prema drugačijem prvenstveno je problem. Nakon toga problem su roditelji. Nasilje se može spriječiti JEDINO edukacijom "novopečenih" roditelja.
Vuglec Prema zadnjem izvješću Državnog zavoda za statistiku 85,65 % djece nakon brakorazvoda povjerava se na zajednički život majkama, isključivo na temelju spolnih kriterija, predrasuda i stereotipa. Djeca svakodnevno svjedoče kršenju njihovih prava od strane, u većini slučajeva, roditelja kojem su povjerena na zajednički život na način da im taj roditelj uskraćuje kontakte s drugim roditeljem, u većini slučajeva ocem. Nadležne institucije, centri za socijalnu skrb i sudovi umjesto da smanjuju konflikt i sankcioniraju takvo nasilje nad djetetom i ocem, svojim nedjelovanjem potiču takvo nasilje nad djecom. Djeca tako dobivaju dojam da je nasilje nešto što je prihvatljivo i poželjno i onda takvo nasilje primjenjuju prema drugoj djeci.
fijolica A što očekivati u društvu koje sve relativizira, u kojem zlo postaje dobro, a dobro "zastarjelo, nazadno i nepoželjno"? Što očekivati u društvu koje na pijedestal diže pojedinca i njegove želje i potrebe koje se pošto-poto moraju zadovoljiti, u društvu u kojem su pojedinci sve više okrenuti samima sebi i u kojem se sve češće događa da su ljudi skloni jednostavno proći pored nekoga u potrebi uz devizu "to se mene ne tiče"?
Tako se ponašamo mi odrasli, pa što onda očekujemo od djece? Kakvi smo im uzori? Na što ih potičemo? I to ne samo roditelji (neki se stvarno trude djecu odgojiti kao dobre i poštene ljude) nego društvo u cjelini - knjige, mediji, filmovi, glazba, škola ... Djecu učimo da se bore za svoja prava, što je u redu ako ih se istodobno osvješćuje i da usporedno imaju i obaveze i odgovornost prema sebi i društvu. Djecu se uči da "moraju" imati sve materijalno što požele - a ne uči ih se štedjeti i dijeliti s drugima, da se imaju pravo izraziti - ali se u tome ne postavljaju granice dobrog ukusa kao ni etičke granice ... Pa što se čudimo? I mogu svi dani u godini biti "dani ružičastih majica" i to ništa neće pomoći ako se prvenstveno mi odrasli ne počnemo ponašati uzorno te ako ne počnemo djecu odgajati za istinske vrijednosti.
gloria Naša djeca su ogledalo obitelji i društva. Obitelj se vrlo malo bavi djecom, a društvo mu već godinama pruža neprihvatljivu sliku. Škola ga fila tonama informacija, a ne razvija dječju kreativnost. Živimo u neimaštini, a mediji im šalju potpuno druge informacije. Djeca nemaju ispravanu sliku o svijetu pa pronalaze pogrešne uzore. U našem društvu je neophodno veliko pospremanje, jer u protivnom nam se ne piše dobro.
osica U Hrvatskoj je mnogo nesretnih obitelji sa prikrivenim svakodnevnim nasiljem. Život je težak, tonovi povišeni, razgovori nedostatni, često i nemogući. Ekonomska nestabilnost stvara sve druge nestabilnosti. Djeca su dio tog teškog miljea, zavidna onima koji imaju i više nego što trebaju, odbačeni od istih jer su sirotinja i tako jedan začarani krug. Sjećam se svojih profesorica i profesora iz gimnazije koje su se toliko trudile da sva djeca budu ista, "ona direktora i ona radnika", i napravili su od njih ljude, jer su u startu "više cijenila njihov trud i rad" da se ravnopravno nadmeću u životu.
Danas profesori muče svoje brige, plaće male, a izgleda da će danas biti još umanjene i koliko god se naša vlast zaklinjala u obrazovanje, ne razumije ga, šalje krive poruke. Što činimo da bi obitelji mogle odgajati djecu, kako ih štitimo, što činimo profesorima koji bi trebali biti dio toga odgoja...? Budućnost teška i neizvjesna.
Danas jedno dijete može maltretirati cijeli razred, nastavnike pa i školu i nikome ništa
Komentatorica fiona13 smatra da su djeca koja su žrtve pojedinih nasilnika djeca koja se ne znaju obraniti od takvih.
Agresivci se iživljavaju na onima za koje znaju da im neće uzvratiti, koji se boje, a hrabrost nije da se ne bojite, nego da taj strah ne pokažete, makar taj bio veči i jači. Nisam za nasilje, ali u ovakvim slučajevima sam za to da nikome ne služite kao vreća za boksanje.
Uz sav trud da odgojite svoju djecu da budu vrijedni, dobri, pošteni u današnje vrijeme kad imamo totalni poremećaj vrijednosti ispadate kao zadnji čudak i ponekad se pitate da li će se vaše dijete tako odgojeno danas, sutra snaći u ovom izvitoperenom društvu. Danas jedno dijete može maltretirati cijeli razred, nastavnike pa i školu i nikome ništa. Prije se nastojalo gledati svu djecu jednako, oni koji su lošije učili pametni učitelji su ih stavljali u klupu s onim boljima kako bi im ovi pomagali, imali smo grupne radove gdje bi nas izmiješalo da bi svi zajedno nešto napravili i oni lošiji i oni bolji. Bilo je drugačije, svi smo se iz kvarta igrali zajedno, ako nekome ne ide škola to ne znači da je loš kao osoba i uvijek smo bili upućivani jedni na druge, a svađica dječjih uvijek je bilo, na ulicama smo se znali potući, ali i pomiriti sami između sebe jer je sve bilo zdravije; vrijeme, roditelji, učitelji ma cijelo društvo, a u zadnjih 20-ak godina sve je otišlo kvragu.
Komentator abakus smatra da je vršnjačko nasilje preslika onoga što se danas događa odraslim ljudima u društvu. Kaže kako odrasli doživljavaju da ih se šikanira, vrijeđa, kritizira i naređuje i kako mogu ostati bez posla ako se pobune ili pak u zatvoru ako se organiziraju i pobude.
Dragi čitatelji, i dalje vas pozivamo da budete aktivni i sudjelujete u raspravama na VL inicijativama.
Sve pristigle komentare na temu kako riješiti problem vršnjačkog nasilja možete čitati OVDJE.
Vršnjačko nasilje??? Jakih mi novinara!!! Da li ste mislili na vršnjake u vladi i na Pantovčaku ??? Ma Butkovićev poučak!