Trgovinski ratovi, kakve na svoju ruku i uz rizike za sve ostale aktere svjetske trgovine, pokreće američki predsjednik Trump, kriju u sebi iste opasnosti kao i “pravi” ratovi – lakše ih je započeti nego završiti. Kad jednom krenu na put, nije ih moguće zaustaviti usputno, sve dok ne proizvedu dovoljno žrtava da se aktiviraju generali koji će postati pametni poslije izgubljenih bitaka. Tko se mača laća, ne mora u ovakvoj borbi i poginuti ako ima američko zaleđe, ali teško može i pobjednički izaći iz nje, čak i najmoćniji na svijetu. Ideološki rečeno, ograničenja ne služe stvari slobode i napretka. Praktično govoreći, carine su uvijek mač s dvije oštrice.
SAD je sve dosad najjača gospodarska sila na svijetu: kako će tu poziciju braniti zatvaranjem tržišta i podizanjem rampi, prvo za ljude, a onda i za robu? Prvenstvo se osvaja i na malim utakmicama, ali prvo mjesto u takvoj elitnoj svjetskoj ligi brani se u velikim derbijima. Vidljivo je da se SAD priprema za derbi-utakmicu s Kinom; mogu li osvojiti bodove bježanjem s terena ili dizanjem ovih i onih zidova?
Kad je Donald Trump govorio u izbornoj kampanji o gradnji zida na granici s Meksikom, malo je tko vjerovao da je to njegova politička doktrina zatvaranja Amerike koja bi se na kraju – u nedostatku dublje i ozbiljnije političke filozofije – mogla iskazati kao velika američka slabost, a ne kao njena pobjeda. Nakon prvih iskustava s predsjednikom-improvizatorom, slovenski filozof Slavoj Žižek u svome ljevičarskom stilu po europskim novinama dokazuje da je Donald Trump postao „vlastita parodija“. Sve manje bezazlena jer, „što se više rugamo Trumpovoj ograničenosti, to se obični ljudi više identificiraju s njime“! U tome je razorna moć populizma – da „vara ljude sredstvima istine“. Je li se Amerika tako brzo popela, ili spustila, na takvu razinu političke komunikacije? Tko hoće, neka i dalje ne vjeruje da najmoćnija država na svijetu ima predsjednika koji vodi zemlju tako da bude drukčiji i različit od svoga prethodnika: jedni to zovu antisistemskom politikom, drugi jednostavnije antipolitikom. Ali, dok lovi miševe, svaka je mačka dobra.
Psiholozi će vjerojatno govoriti o Trumpovu „kompleksu Obama“, a političari o neiskustvu i pretjeranom egu sadašnjeg američkog predsjednika; s njim večer ne zna što će donijeti jutro. Zasad to, čini se, najviše zabrinjava njegove suradnike koji se osipaju kao rakova djeca; nije lako iz predsjednikova bloga saznavati kakvu politiku moraju braniti. Amerika je uvijek imala predsjednika i njegovu „administraciju“, bolju ili lošiju (kolektivnu) vlast, kao u svakoj demokratskoj državi; sada ima predsjednika, pa dugo, dugo nikoga, pa opet predsjednika! State Department se žali, ili hvali, da njegove službe ni sam (smijenjeni) ministar Rex Tillerson nisu znali za Trumpovu odluku da ukaže čast rukovanja sjevernokorejskome diktatoru i pokuša s njime nemoguću misiju spajanja dviju Koreja. Lovci na senzacije već jure i najavljuju Nobelovu nagradu za američkoga predsjednika, ne znajući da je puno teže postići diplomatski mir nego pokrenuti trgovinski rat.
Kad vojska troši
Ni jedan diktator nije preko noći postajao demokrat; morao bi izdati sebe samoga. Budu li se dvije korejske države ujedinjavale, neće Južna Koreja prihvaćati sistem Sjeverne Koreje; može samo biti obrnuto, osim u nemogućem scenariju pobjede svjetske komunističke revolucije. Mladi diktator bi, prvo, morao prinijeti vlastitu žrtvu na oltar korejskoga ujedinjenja, a potom uvjeriti svoj zaluđeni narod – što bi bilo lakše s nekoliko hollywoodskih serija i Coca-Colom – da prestanu klečati pred njegovim bezbožničkim božanstvom. Nije sasvim nemoguće, ali ne čini se isključenim da dvojica ekshibicionista prođu preko brvna, a da u vodu padnu ideje zbog kojih će se tamo naći. Od prijetnji ratom do obećanja o miru ipak je put nešto duži nego što to vjeruju glavni protagonisti najnovije diplomatske obmane.
U prostranome svijetu permanentnih sukoba ima nekih povijesnih bljeskova kad proradi pamet mira i pobijedi logika suradnje. Jesu li dvije Koreje pred tim bljeskom, svjesne da u njima živi isti narod, odijeljen različitom ideologijom, političkim sistemima i drukčijim prioritetima: što je na sjeveru oružje i oskudica na jugu su obilje i sloboda? Snijeg s olimpijskih pista uskoro će se otopiti, ali će ostati zabilježeno da je u natjecanju sportaša i političarima i njihovoj djeci bilo važno da nastupe. Vidjet će se tko će pobijediti i hoće li itko pobijediti.
I promjene u Kini 70-ih godina prošloga stoljeća počele su sportom, ping-pong diplomacijom Henrija Kissingera. Kad su staroga diplomatskog maga pitali nedavno što misli o vanjskoj politici Donalda Trumpa, samo je vratio lopticu: “Nitko ne zna velike stvari o njegovoj diplomaciji. Ulazimo u fazu promatranja.” Otad se nije oglašavao, što znači da promatra i da nije uočio “velike stvari” u inicijativama američkoga predsjednika da drukčije pozicionira svoju državu i na strateškom, a osobito gospodarskom planu. Njegova lozinka “Amerika prva” (iz)gubit će i smisao i sadržaj nastavi li se SAD zatvarati od svijeta umjesto da u zdravoj konkurenciji potvrđuje svoju (nad)moć.
Neke nove strateške činjenice, koje je proizvela globalizacija, teško će promijeniti i sam Trump: Zapad gubi monopol koji je u 19. stoljeću držala Europa, u 20. stoljeću branila Amerika, a u 21. stoljeću preselit će se u Aziju. Neće samo Kina postati gospodarska sila broj 1 u svijetu, na užas SAD-a, koji kineski uspon neće moći spriječiti, nego će i Indija postati veliki rival Zapadu, i Americi i Europi, Japan to već jest, a i Rusija, pola azijska pola europska država, pali žmigavce, da se i ona uključi u pretjecanja na svjetskim gospodarskim pistama.
Trku za pole-position prati, naravno, i obnovljena utrka u naoružanju: Vladimir Putin hvali se nevidljivim i nezadrživim raketama, Xi Jinping kumovao je modernom nosaču aviona, Donald Trump reklamira rekordni proračun za vojsku, a čak i Emmanuel Macron, zauzet sudbonosnim reformama države, misli na modernizaciju francuske vojne sile. Kad vojska troši, proizvođači (oružja) likuju, a narod živi između nade da će oružje šutjeti i straha da bi moglo progovoriti. Hvata li Ameriku nervoza zbog takvog globalnog scenarija skore budućnosti svijeta u kojoj ona neće dominirati? Uzda li se najveća sila i u utješne nagrade? Carine su na vrbi svirala. A u slučaju Koreja Donald Trump ide naruku, sigurno ne pod noge (jer su njihove pozicije posve različite i oprečne), mlađahnom diktatoru, kao remorker koji bi, dugoročnije gledano, trebao izvlačiti njegov režim iz ideološke zaostalosti i gospodarske izolacije; sasvim kratkoročno i pragmatično, zaustaviti nuklearno naoružavanje režima, utoliko opasnije što nema nikakve demokratske kontrole. Ludilo može postati sistem, a sistem prerasti u ludilo: to je logika svake diktature.
Američkom predsjedniku nitko ne može sporiti hrabri pokušaj da svijet, osobito u susjedstvu Sjeverne Koreje, oslobodi njene (ne)predvidivosti; čak i ako u tome ne uspije, što ne treba isključiti, barem ne u ovoj fazi kad se ne zna što smjeraju Kim Jong-unovi vanjski pokrovitelji, sam pokušaj Bijele kuće da (o)drži telefon za rješavanje svjetskih kriza spada u red vrhunskih diplomatskih atrakcija. Kina je, međutim, prava američka opsesija, bez obzira na ležernost koja tu i tamo probije iz Trumpovih ekscentričnih izjava. Njemu marketinški dobro dođu i trgovinski rat na Pacifiku i diplomatski mir na Korejskome poluotoku, da prikriju da je današnjoj Americi to samo smokvin list koji bi trebao pokriti prave erogene zone američke vanjske politike.
Izgubi li poziciju prve gospodarske sile u svijetu, i to za života sadašnje generacije birača, Amerika će izgubiti dio svoga sna; koliko su njeni državnici i sami pomogli Kini da politikom otvaranja ta zemlja aktivira svoje potencijale, da bi imali grižnju savjesti koju očigledno pokazuje Donald Trump. Više da optuži svoje prethodnike da su pogodovali Kini olakim izvozom tehnologije, nego da preuzme odgovornost za njihovu politiku širenja tržišta. Tko može zaustaviti globalizaciju da se ne razvija dalje u prilog svjetske periferije pošto je dugo služila centrima? Trgovinske barijere vjerojatno nemaju takvu moć da poravnaju sve rezultate; mogu izazvati veliku štetu kad i Svjetska organizacija upozorava na mogući „domino-efekt“. Vrijeme će pokazati, vjerojatno to neće biti uskoro, koliko Trumpova strategija raskida s nekontroliranom globalizacijom može biti korisna za Ameriku i za njene interese u obrani vlastite gospodarske premoći.
Zatvaranje, u pravilu, nije završavalo pobjednički, trgovinski ratovi obično su se prekidali primirjem, u kome su svi gubili; iz utvrda izolacionizma rijetko izlazi pobjednički duh s kojim je SAD krčio svoje pobjede. Izolacionizam je prije znak slabosti nego snage. Carinama na čelik i na aluminij američki je predsjednik zaštitio jedan manji europski grad (140 tisuća), s kojim njegova država neće propasti niti će spasiti svoj rang u svijetu. Simboli u politici imaju težinu poruke: Trump je urbi et orbi oglasio da će se njegova Amerika radije braniti od vanjskoga tržišta nego što će ga napadati, da će se prije zatvarati i izolirati od svijeta nego što će nastaviti slobodnu tržišnu utrku kojom često odlučuje jeftinija cijena rada (ili radne snage), koliko i tehnološka i kadrovska superiornost. Problem je što slobodni duh ne živi u zatvorenom prostoru i što svijet neće vječno ostati dobronamjeran za američke vojne baze (700 na pet kontinenata!) ako Amerika postane zatvorena za njihovu robu.
Istupanje iz Pacifičkog trgovinskog sporazuma zbunjuje i prijatelje SAD-a jer dovodi u pitanje neke strateške prioritete u borbi za očuvanje vodećeg statusa u svijetu. Taj je aranžman i sklopljen da olakša američku utakmicu s Kinom, a Trumpovom je odlukom da ne stavi na nj svoj potpis postao siroče, i bez kineske majke, što je, sračunato, bio od početka, odsad i bez američkoga oca. Kako je Amerika digla ruke od velikoga tržišta od pola milijarde potrošača, zbunjuje i stručnjake koji znadu razliku između karaktera državnika i interesa države. Ako ozbiljnije ne konsolidira svoju politiku, Donald Trump će biti više upamćen kao anti-Obama nego po svome vlastitome imenu. Nije Amerika sama na svijetu, iako je još uvijek najjača, i ostat će svjetska vojna, politička i gospodarska velesila u svim kombinacijama, barem do kraja ovoga stoljeća. Carinski štit neće je zaštititi od konfrontacije s nadolazećim silama koje se spremaju za velike izazove u borbi za svjetsku gospodarsku titulu. Čudo bi bilo da do smjene na čelu ne dođe već u sljedećem desetljeću.
Počinje (li) vrijeme Trumpova dokazivanja da će Amerika vječno biti prva? Američki konkurenti također ne miruju. Na drugoj strani kugle zemaljske, odakle stiže prijetnja američkoj dominaciji, konfucijevski duh strpljenja vodi komunističko vodstvo Kine koja zbog jednog šnicla ne ubija vola, a ne razbija jaja dok ne stavi tavu na vatru. Ako se Amerika plaši Kine i u strahu pokazuje velike oči pa vidi opasnosti u nerealnoj dimenziji, Kina vjeruje u svoju šansu; možda i previše, da bi joj se moglo dogoditi da sama zaustavi vlastiti elan napredovanja zemlje, uvodeći stari, preživjeli i neproduktivni institut doživotnoga predsjednika. Nema u povijesti puno primjera (Roosevelt, i koliko još?) da su se države usrećile s vladarima koji su vladali do smrti. Zar je Xi Jinping jedini Kinez koji svoju zemlju može dovesti do 1. mjesta u svijetu? Njegovi su je prethodnici doveli do broja 2, a nisu uživali doživotnu vlast. Neće kineskim vladarima biti lako (o)čuvati ravnotežu između ideologije – i željezne discipline – komunizma i tržišnoga gospodarstva, siromaštva masa i bogatstva elite, razvijenog grada i nerazvijenog sela, strogog partijskoga planiranja i tržišne surove stvarnosti. Može se očekivati da će Kina odgovoriti na američke mjere protekcije i da će, koliko može, izbjegavati da ne dolijeva ulje na Trumpovu vatru.
U trgovinskom ratu može Kina izgubiti puno toga što je dobila s trgovinskim mirom kad je na uvezenoj tehnologiji razvijala vlastite sposobnosti proizvodnje i izvoza kojim je preplavila svijet. S bogatstvom koje posjeduje i uz financije kojima raspolaže, nije najmnogoljudnija država lišena mogućnosti jakoga odgovora, pa i sredstava odmazde, zaoštri li se zasad, ipak, samo mlaki manevarski trgovinski sukob. Iz njezina ugla više incident nego pravi rat, koji se može rasplamsati uvuče li američki predsjednik i Europu u njega uvođenjem carina na njene automobile. Bio bi to casus belli, na koji bi Europska unija i najviše pogođena Njemačka morale uzvratiti. U tom bi slučaju nastao svjetski trgovinski rat koji bi, primarno, izazvao „strašne posljedice na rast svjetskoga gospodarstva“, prema projekciji pariških analitičara. Hoće li se francuski pesimisti pokazati kao dobro informirani optimisti? Nema novih dokaza da Donald Trump odustaje od rušenja Europske unije; čeka hoće li se srušiti sama od sebe, sada pod teretom talijanske neizvjesnosti, kad se nije srušila s izlaskom Velike Britanije. Koliko Europa ima života, neće se vidjeti dok ne izađe na čistinu, s obnovljenim projektom Macron-Merkel koji neće prekidati perspektivu odnosa sa SAD-om, ali će registrirati nove okolnosti da Amerika nije više jamac zapadne stabilnosti kao što je to bila cijelo jedno stoljeće. Europa i Amerika vraćaju se – kako dokazuje nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine – dva stoljeća unatrag i postaju bliski rođaci, a ne braća.
Politika jet-seta
Europa za Ameriku nije model, kao što je bila do 1940., ni izazov, kao što je bila poslije 1945. Tek jedan od takmaca na globalnome tržištu, na kome je došlo, i još će doći, do drastičnih promjena: prije sto godina 11 zapadnih sila kontroliralo je tri petine svjetskoga stanovništva i čak četiri petine svjetske proizvodnje; do kraja ovoga stoljeća Kina, Indija i Japan bit će moćniji od razjedinjenog Zapada. Mijenja se model, ili kako je popularno reći paradigma: industrijski kapitalizam nekoliko je stoljeća živio na prvenstvu vlasništva; današnji ljudi, kako piše francuski geopolitički analitičar Frederic Salat-Baroux, ne žele posjedovati objekte, nego ih koristiti. Veliki industrijalci iz 19. i 20. stoljeća povukli su se pred naletom „novoga kapitalizma“ i masovnog vlasništva. Ako se globalizirani svijet sve više javlja kao jedno veliko poduzeće, rasprostrto u 200 država i državica, onda se javlja novo pitanje: jesu li šefovi država samo šefovi poduzeća, a šefovi poduzeća ujedno i (kolektivni) šefovi država?
U Americi je i prije pojave Donalda Trumpa, koji je samo potencirao takvo proturječje, ekonomija počela zapovijedati politikom. Filozof Regis Debray misli da je takva specifičnost izrasla u bitnu sastavnicu „američke civilizacije“, koja Ameriku odvaja od ostatka svijeta, pa i od tradicionalnog saveznika Europe. Trump je, dakle, posljedica, a ne uzrok sadašnjih turbulencija u svijetu, koje se, najnovije, kreću u širokome rasponu od mirenja dviju Koreja do izazivanja novog trgovinskog rata među državama. U politici jet-seta i šoubiznisa za strateške i geopolitičke aspekte interes je ionako već dugo u slobodnome padu. Zbunjuje lakoća s kojom američki predsjednik ruši čunjeve oko sebe, kao da je Bijelu kuću pretvorio u obiteljsku kuglanu. Vjerojatno to ne bi mogao da se ne uklapa u kategoriju ljudi za koje je Oscar Wilde rekao da za sve znadu cijenu, a ni za što ne znadu vrijednost.
