Iako do trenutka pisanja ovog teksta još uvijek nije bila poznata sudbina Moamera Gadafija, potpuno je jasno da je došao kraj njegova 42-godišnjeg vladanja Libijom. Šest mjeseci nakon ustanka protiv Gadafijeva režima, koji je započeo u Benghaziju, te brutalna rata, došlo je vrijeme za razmišljanje o novoj poslijeratnoj Libiji. Tko će voditi tu naftom bogatu zemlju, hoće li zavladati demokracija ili kaos sličan onome koji se dogodio u Egiptu nakon pada Hosnija Mubaraka? To su pitanja koja izlaze na površinu nakon što su se pobunjeničke snage jučer ušetale u Tripoli. Brzi pad prijestolnice iznenadio je mnoge, no vremena za prilagodbu nove vlasti nema. Sprečavanje osvete nad dojučerašnjim protivnicima i žurno formiranje nove civilne vlasti prvi je test Nacionalnog tranzicijskog vijeća, nekadašnjih vođa pobune, a danas de facto ljudi koji su na čelu Libije.
Slobodni izbori
Pisac ovih redaka u Libiji je – od početka pobune u Benghaziju pa do boravka u Misrati – proveo mjesec i pol dana. Posljednje što sam napravio prije odlaska iz Libije početkom lipnja bio je intervju s predsjednikom Vijeća Mustafom Abul Jalilom. On je već tada pričao o Libiji nakon rata.
– Iako ovdje nikada nismo imali demokraciju, prvo što ćemo napraviti nakon rata bit će raspisivanje slobodnih izbora. U vakuumu od tri mjeseca koji smo unaprijed predvidjeli ja ću sa svojom vladom upravljati državom, a nakon toga glasači će prvi put izabrati svoju libijsku vlast. Ono što mogu obećati jest sloboda, mir i blagostanje za narod koji je formalno bio bogat, ali u tim blagodatima do sada nije mogao uživati – kazao mi je Abdul Jalil tog dana u Benghaziju.
Danas, nakon oslobođenja, objavio je da se Vijeće do kraja tjedna seli u Tripoli. Tada kada sam radio ovaj intervju mnogi nisu vjerovali da će se njegove najave i obistiniti. Ozbiljno ih očigledno nije shvaćala niti hrvatska vlast jer tijekom tri tjedna boravka u Zagrebu njegova osobnog izaslanika za RH Nourddina Aljmala nije primio nitko od premijerke, predsjednika države, pa čak ni ministar vanjskih poslova. Hrvatska je, poput 50 država ranije, prije dva mjeseca konačno priznala NTC kao jedinu legitimnu vlast, ali osim toga i sitne humanitarne pomoći, na diplomatskom planu ništa nije učinjeno. Libijci, a i sam Aljmal to nisu zamjerili. Ovih dana oni slave slobodu i ne razmišljaju o problemima.
– Libija, naša cjelovita država, sada je slobodna i to je jedino bitno. Libija nikada više neće biti država korupcije kao do sada i ubuduće će ovdje živjeti samo demokracija i pravda – kazao je.
Sto malih Gadafija
No, svi važniji svjetski analitičari bave se drugim pitanjima. Kao prvo, spominje se “račun” koji će SAD ispostaviti novim vlastima za sudjelovanje u oslobađanju zemlje. Da nije bilo NATO-a, Gadafi ne bi pao ili ne tako brzo. Ili možda ovako: da nije bilo libijske nafte, SAD se ne bi upleo u taj sukob. Dakle, tko će to platiti? Drugi problem, koji je prezentiran nedavnim ubojstvom zapovjednika pobunjeničke vojske, generala Junesa u Benghaziju, odnosi se na stotine samostalnih postrojbi pobunjenika koje će sada tražiti svoj dio kolača. Hoće li se Libiji sada dogoditi 100 malih Gadafija ili će se tamošnji klanovi i plemena uspjeti izdići iznad grabeža i pobjedničke euforije? Sljedećih nekoliko dana stoga je ključno. Hoće li Tripoli postati Pariz sjeverne Afrike ili možda ipak Bagdad?
Neće biti ni Bagdad ni Pariz nego još jedna kolonija zapada.