Daleko je to najblesaviji, a oni zlobniji rekli bi i najgluplji američki običaj. S tim se slažu i sami Amerikanci. Sve se odigrava u Bijeloj kući, a glavni akteri su američki predsjednik i – dvije purice.
Ove godine njihova imena su bila Peanut Butter (maslac od kikirikija) i Jelly (pekmez). Prije nego stanu pred šefa SAD-a purice prolaze neku vrstu treninga koji se sastoji od puno slušanja glasne glazbe i raznih nasnimljenih razgovora te hodanja među većim skupinama ljudi.
Sve to kako bi se navikle na žamor i okupljenu svitu koja će ih dočekati u Bijeloj kući. Tu ih dopremaju nekoliko dana prije jednog od najpopularnijih američkih blagdana, Dana zahvalnosti, gdje ih zatim fotografiraju i snimaju dok upirlitane hodaju po državnoj rezidenciji. Čak ih postavljaju i na čiste krevete kako bi se u javnosti stekao dojam da tamo i spavaju.
Potom kreće polusatna ceremonija u kojoj pred desecima okupljenih službenika Bijele kuće i njihovih obitelji američki predsjednik drži šaljive govorancije na kraju kojih pomiluje dvije odabrane purice kojima se potom osigurava siguran i lijep ostatak njihovih života.
Bush je uveo pomilovanje
- Važno je nastaviti tradicije poput ove kako bi nas podsjetile da nakon tame dolazi svjetlo i nada i napredak, a to je ono što, po mom mišljenju, predstavlja ovogodišnji Dan zahvalnosti – govorio je ove godine Joe Biden dok su u pozadini svirale pjesme, barem metaforički, povezane s pticama, uključujući Free Bird (Slobodna ptica) Lynyrda Skynyrda i Birdland (Zemlja ptica) Weather Reporta.
Cijela ta tradicija krenula je 1947. godine kada je predsjednik Harry Truman za poklon dobio puricu od američkih farmera, a potom se ta tradicija nastavila. Iako je Truman puricu pojeo, John Kennedy ju je 1963. vratio na farmu s koje je došla, a George Bush stariji bio je prvi američki čelnik koji je puricu i službeno pomilovao.
Međutim, te sreće neće biti oko 46 milijuna drugih purica koliko ih svake godine tradicionalno pojedu na Dan zahvalnosti u SAD-u koji se u toj zemlji svake godine slavi četvrti četvrtak u studenome. Najveći je to blagdan u toj zemlji koji rame uz rame stoji s Božićem, Uskrsom i Danom nezavisnosti, a iako o njegovom nastanku postoji nekoliko priča, najraširenija je ona kako je Dan zahvalnosti nastao po uzoru na gozbu iz 1621. godine koja je spojila engleske koloniste iz Plymoutha i pripadnike američkog autohtonog stanovništva iz plemena Wampanoag.
To znači da se ove godine slavi i veliki jubilej – 400. po redu Dan zahvalnosti. Priča o gozbi iz 1621. godine potječe iz vremena prvih doseljavanja iz Europe na američki kontinent. Tako je, prema legendi, do države Massachusetts, nakon punih 66 dana patnje na moru, došla kolonija od stotinjak doseljenika. Iako su iz Europe krenuli podijeljeni, sukladno društvenom i imovinskom statusu, u Novom svijetu su brzo shvatili kako dijele istu sudbinu i kako mogu preživjeti jedino držeći se zajedno i međusobno se pomažući.
Zato su se simbolično nazvali ‘hodočasnicima’ i zaboravili na prijašnje uloge i hijerarhije. Surova američka divljina im nije bila naklonjena. Većina ih nije bila dorasla snalaženju u novim okolnostima, pa kad im je nestalo hrane zavladala je glad. Bog im je tada poslao u susret miroljubive američke Indijance iz plemena Wampanoag. Oni su ih pak naučili mogućnostima preživljavanja u potpuno novom okruženju, ponajprije lovu i ribolovu, skupljanju jestivih plodova po šumama, te obrađivanju zemlje i stočarstvu.
Zahvaljujući toj dragocjenoj pomoći, njih 46 od ukupno stotinu uspjelo je preživjeti svoju prvu zimu u Novom svijetu. Kako bi iskazali zahvalnost svojim novim prijateljima i domaćinima, kasne jeseni 1621. godine, organizirali su zajedničku večeru u znak zahvalnosti, na koju su pozvali Indijance, bez kojih sigurno nikada ne bi naselili Massachusetts. Bio je to prvi praznik zajedništva i zahvalnosti. Iako je bilo pokušaja uspostavljanja Dana zahvalnosti kao nacionalnog blagdana u SAD-u, to se nije u potpunosti ostvarilo sve do 3. listopada 1863. godine.
Ta odluka bila je rezultat desetljećima duge kampanje Sarah Josepha Hale koju je započela 1825. od kada je svake godine pisala guvernerima američkih saveznih država s ciljem ujedinjavanja obilježavanja Dana zahvalnosti na čitavom američkom prostoru. Osim pisama, u tu je svrhu iskoristila i časopis Godey’s Lady Book čija je urednica bila, kao i vlastiti književni talent.
Njezin roman Northwood: A Tale of New England iz 1827. godine donosi prvi detaljni opis blagdanske gozbe. Među ostalim sastojcima, važno mjesto na njoj zauzela je i pita od bundeve (pumpkin pie) čineći “nezamjenjiv dio dobrog i istinski jenkijevskog Dana zahvalnosti”. Slično mjesto, uz umak od brusnice i pečenu puricu dato joj je i u prvoj američkoj kuharici American Cookery.
Haleina kampanja do 1850-ih uspješno je obuhvatila 29 saveznih država, a kada je došlo do zaoštravanja odnosa između Sjevera i Juga započeli su i južnjački napadi na Dan zahvalnosti i Haleinu kampanju, potkrepljivani tezama o nametanju sjevernjačke kulture, odnosno blagdana koji ne služi ničemu osim pljačkanju radnika i ohrabrivanju pijančevanja, ali i postavljanju tisuća propovjedaonica s kojih se širi takozvana kršćanska politika o oslobađanju robova. Budući da se temeljila upravo na sjevernjačkim sastojcima, značajan dio netrpeljivosti koncentrirao se i na spomenutu pitu, koja je tako postala svojevrsnim simbolom američke kulturne borbe.
Građanski rat ipak nije zaustavio širenje Dana zahvalnosti nego ga je pretvorio u blagdan nacionalnog jedinstva kad je usred sukoba 1863. godine Abraham Lincoln izdao prvi predsjednički poziv na opće obilježavanje blagdana uputivši ga čitavoj zaraćenoj naciji. Tim je događajem započela tradicija predsjedničkih godišnjih čestitki, a Dan zahvalnosti službeno je smješten u zadnji četvrtak studenog.
U Kanadi ga je Parlament proglasio nacionalnim praznikom 1879. godine, a Kanađani ga od 1957. godine obilježavaju drugog ponedjeljka u listopadu. Dan zahvalnosti posebno je bogat simbolikom za sve stanovništvo tog kontinenta jer nije vezan za religiju, a promiče zajedništvo. Međutim, iako se uglavnom asocira sa Sjevernom Amerikom taj se praznik s ponešto izmijenjenim običajima slavi i u Liberiji, Brazilu, Australiji, Nizozemskoj, Filipinima te nekim karipskim državama.
Robovi običaje donijeli u Liberiju
Liberija je zanimljiva upravo kao zapadnoafrička zemlja koja je svoju nezavisnost stekla sredinom 19. stoljeća, a koja je osnovana s ciljem preseljenja oslobođenih crnih robova iz SAD-a natrag na afrički kontinent. Tako su u Liberiju u pretprošlom stoljeću običaje Dana zahvalnosti donijeli upravo bivši robovi iz SAD-a, a kada su tu zemlju prošlog stoljeća zbog siromaštva, nasilja i drugih problema krenuli napuštati njezini brojni stanovnici te sreću pokušavali pronaći u SAD-u, u Ameriku su tako dopremili običaje Dana zahvalnosti s afričkog kontinenta.
Danas je blagdanski stol afroameričkih doseljenika Liberije jedan od najraznovrsnijih jer sadrži mješavinu tradicionalnih američkih, afričkih, ali i europskih specijaliteta i različite ribe, pa su šanse da će i najizbirljiviji među nama pronaći nešto po svom ukusu. Najnovija zemlja u kojoj je Dan zahvalnosti oživljen kao praznik su Filipini koji su u prvoj polovici 20. stoljeća bili američka kolonija.
Taj običaj na kratko je prekinuo Drugi svjetski rat, a potom je za stalno maknut 1986. zbog kontroverznih događaja koji su se dogodili tijekom uprave predsjednika Ferdinanda Marcosa, da bi kao komercijalni praznik bio vraćen lani iako mu je i dalje oduzet službeni status.
Kad smo kod komercijaliziranja Dana zahvalnosti, pomama za puricama uoči tog dana u SAD-u je toliko velika da se primjerci široke brončane purice, koja je na glasu kao okusom najfinija, prodaju za 30 dolara (200 kuna) po kilogramu. I svake godine se, unatoč tome što im svake godin e cijena raste, do zadnje rasprodaju.
