Baš kao i prije 25 godina, u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske, ključan igrač u današnjoj Europi je Njemačka. Znači li to automatski i da je točno ono što je izabrani američki predsjednik Donald Trump rekao u eksplozivnom intervju londonskom Timesu i berlinskom Bildu: da je EU jednostavno “vozilo”, instrument u rukama Njemačke? Pa, baš i ne. Preciznije, ako ste i sami ostrašćeni oko svega što Trump predstavlja i govori, onda ćete vjerovati da je baš tako, a sve što ukazuje na drukčije je zavjera i prevara, ali ako ste skloni potražiti uporište za svoja uvjerenja u činjenicama onda ćete vidjeti da možda baš i nije tako.
Da je EU instrument isključivo u rukama Njemačke, ne bismo već dvije godine imali politiku monetarnog popuštanja, koju je predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi progurao (i još je gura) uz golemo nezadovoljstvo i frustraciju Njemačke. S druge strane, točno, daleko je više primjera koji pokazuju da su odluke i politike u EU danas skrojene tako da idu na ruku Njemačkoj.
Možda najvažniji od tih primjera je činjenica da Njemačka, kao snažno izvozno gospodarstvo, profitira od eura, često baš nauštrb manje konkurentnih država u euro zoni. Ali ni samo uvođenje eura nije nikad bilo primarno njemački projekt. Njemačke diplomatske bilješke iz tog vremena daju prilično veliku potvrdu teze da su Francuzi prijetili da neće dopustiti ujedinjenje Njemačke ako Nijemci zauzvrat ne pristanu na stvaranje monetarne unije.
“Njemačka se može nadati ujedinjenju samo ako se snažno usidri unutar Zajednice”, govorio je, prema jednoj od tih bilješki, predsjednik François Mitterrand. Francuzi su smatrali da je “Nijemcima njihova njemačka marka ono što je nama nuklearna bomba”, a na kraju su privoljeli Njemačku da se odrekne marke uime zajedničke valute, eura. Nije Njemačka kriva što se, zahvaljujući snazi svoga gospodarstva i političkoj sili koju je izgradila nakon ujedinjenja, i bez te bombe/marke snašla u današnjoj EU bolje nego neki drugi. Ali, objektivno, EU služi (ili: nastoji služiti) interesima svih svojih zemalja članica.
Njemačka je pristala na monetarnu uniju pod uvjetom da postoji jasno ugrađena odredba o tome da nema “bailouta”, nema spašavanja drugih članica unije novcem njemačkih poreznih obveznika. Kad je buknula kriza i kad je trebalo spašavati Grčku, a potom i nekoliko ostalih država, ta je odredba oslabila toliko da je možda postala i mrtvo slovo na papiru. Možemo li onda bez ikakve sumnje tvrditi da je EU instrument u rukama Njemačke? Odgovor je višedimenzionalan.
Zapravo Trumpove tvrdnje u EU kao njemačkom “vozilu” i o tome da Uniji prijeti izlazak još nekoliko njezinih članica kopiraju točno one teze koje je njegov najbolji britanski prijatelj Nigel Farage puno puta ponavljao, a prilično eksplicitno ih izrekao i u video intervjuu za Večernji list u danima uoči 1. srpnja 2013., kad je Hrvatska ušla u EU. “U osnovi, njemačko gospodarstvo je toliko dominantno da u EU imamo ekonomsku i monetarnu politiku koja odgovara interesima Njemačke”, rekao mi je tada Farage, koji vam se može sviđati ili ne, ali i tada je, u danima kada su svi uglavnom samo pozitivno govorili o EU u koju Hrvatska ulazi, bio relevantan sugovornik, važan baš zbog nekonvencionalnog razmišljanja. “Možda vam se posreći, možda se vaši interesi nađu podudarni s njemačkim interesima. Ali ako u nekom trenu u budućnosti postanu odveć nepodudarni, naći ćete se u problemu jer ćete biti u stupici gospodarskog sustava iz kojeg nitko nije isplanirao izlazna vrata”, dodao je.
Tri godine kasnije, nekakva izlazna vrata upravo pokušavaju probiti Farageovi sunarodnjaci. Britanci su odlučili da žele izaći iz EU, premda još nije jasno kako. Ali, podrška novog američkog predsjednika Trumpa od ključne je važnosti za uspjeh onakvog izlaska kakvim ga oni zamišljaju. I to je Farage poprilično jasno najavio kad smo razgovarali 2013., a u to vjeruje sada i Trump.
“Ako mi Britanci izađemo iz EU i ponovo uspostavimo razumne trgovinske odnose, učinak toga bit će da će mnoge druge zemlje željeti krenuti istim putem. I to će biti kraj EU”, zadovoljno je zaključio Farage.
Upravo u tome, čini se, sada Farageu i sličnim zagovornicima raspada EU želi asistirati Trump. Nakon što u petak izgovori “tako mi Bog pomogao”, po prvi put u Bijeloj kući sjedit će predsjednik kojemu, čini se, projekt euroatlantskih integracija ne samo da ne znači apsolutno ništa, nego priželjkuje vidjeti raspad institucija na kojima taj projekt počiva. Tako nam Bog pomogao.
