Prvi mačići Trumpove diplomacije nisu u Singapuru pali u vodu: američki predsjednik – sasvim u skladu sa svojim ekscentričnim ponašanjem – lakše je prebrodio vatreno krštenje s jednim diktatorom, nego što se samo koji dan prije toga izvlačio iz klinča s državničkom elitom iz šest najrazvijenijih zemalja, tradicionalnih saveznika Sjedinjenih Američkih Država. Nakon svadljiva izdanja iz Québeca, Amerikanac je bio krajnje koncilijantan u Singapuru; je li drukčije i mogao kad bi neuspjeh u „povijesnom dijalogu“ s Kim Jong-unom bio i njegov neuspjeh.
Država kao poduzeće
Što je još jučer rušio, na zaprepaštenje Justinea Trudeaua, Emmanuela Macrona i Angele Merkel, to je danas uzdizao, čak i retorički, hvaleći sjevernokorejskog vođu kao „vrlo talentirana čovjeka“.
Visoka politika ima svoju osobnu razinu, uglavnom ograničena utjecaja na odnose među državama. Neće Kanada zaratiti s Amerikom zato što je Donald Trump izvrijeđao njezina premijera niti će se Francuska i Njemačka sasvim okrenuti od dosadašnjeg najvažnijeg saveznika samo zato što se njihovi vladari očito ne cijene, čak ni ne podnose uzajamno. Neće se ni Amerikanci preseliti u Sjevernu Koreju, da nagrade – ili nagrde – svoga predsjednika što je u toj državi pronašao privilegiranoga sugovornika. I u jednome i u drugome slučaju, države plešu kako im njihovi interesi sviraju; možda je Trump došao na plesni podij kao neiskusni plesač pa mu je teško usklađivati korake s partnerima; zato se toliko gaze po lakiranim cipelama da se čini da bi svi mogli početi padati.
S Trumpom sve postaje povijesno, i kad šverca jednoga diktatora prema demokraciji, i kad blokira uhodane putove u međunarodnim odnosima. Može li američki predsjednik išta mijenjati a da ne ruši sistem, ili sisteme, koje je zatekao?
Od rata naovamo, sa svim svojim predsjednicima, Amerika je bila prva svjetska sila, prvo u konkurenciji sa Sovjetskim Savezom, kasnije s Rusijom i s Kinom; uvijek, u svim okolnostima, ona je svoju moć plasirala, i potvrđivala, kroz različite međunarodne institucije, organizacije i sporazume. Dominantnu poziciju u svjetskoj politici, i u svjetskome gospodarstvu, Sjedinjene Države su dokazivale u tzv. multipolarnome formatu; nisu djelovale same ni kad su bile najjače i najmoćnije. Svjetski poredak počivao je na jakoj Americi i na njenome leadershipu u organiziranome svijetu, kolikogod ga osporavale mnoge države, iz savezničke, ne samo konkurentske ili protivničke kvote.
Na grubi način, bez dogovaranja s partnerima, Donald Trump ruši poredak koji je i njegova zemlja gradila desetljećima. Zatvaranje Amerike, podizanje zidova, i fizičkih i političkih, nametanje američkih interesa, ignoriranje savezničkih obveza, kršenje potpisanih sporazuma nisu dobar znak, vjerojatno ni za Amerikance; ni njima izolacija nije donosila sreću. Doživljava li sadašnji predsjednik američku državu kao veliko poduzeće, i to u njegovu vlasništvu? Toliki voluntarizam i samovolja teško bi prolazili na tržištu gdje se uspjeh – što Trump najbolje zna – mjeri novcima. Kako će i dalje ići po svijetu s kalkulatorom u ruci da kod svake operacije računa koliko milijardi Amerika dobiva ili gubi?
Sistem bez sistema
U Trumpovu sistemu, ne vidi se nikakav sistem. Povoljni rezultat iz Singapura, čak i da se sve nastavi dobro – da se nuklearno oružje na Korejskome poluotoku do kraja uništi, a dvije države nastave približavati – neće biti dovoljni dokaz da je američka međunarodna politika u stanju izgraditi sistem koji sama ruši. Dok traje stanje u kome se ne vidi što sve smjeraju Sjedinjene Države, ni što će se graditi na budućim ruševinama dosadašnjeg poretka, ostali akteri međunarodne politike ne mogu skrštenih ruku čekati što će Donald Trump objaviti na Twitteru. Rusija još i može čekati, pod pritiskom sankcija Putin ne očekuje podne prije 12 sati; Kina će na američke mjere odgovarati po sistemu: Kako „zdravo“ tako i „dobar dan“; jedino će Europa, naglo gurnuta iz američkoga naručja, morati odlučiti kako će se dalje ujedinjavati da bude konkurentna u svijetu. Ili će se raspasti, i vlastitom sudbinom dokazati da je Amerikanac u pravu i kad za to nema razloga.
Jedan se poredak naočigled raspada, drugi još nije ni na vidiku. Sve je krenulo brzo, pa i neočekivano, više neuredno nego uređeno. „Ljutnja“ i „male riječi“ ne mogu biti putokaz kamo će se međunarodni odnosi kretati, ni dovoljan dokaz da će Donald Trump zaustaviti globalizacije i skrenuti vodu na američki mlin. Svijet ulazi u fazu velike neizvjesnosti, s novcem koji ga uvlači u novi „hladni rat“. Zato se svima nameće potreba za dodatnim oprezom, jer američki predsjednik nosi mač s dvije oštrice.
Sasvim krivi zaključak. Trump ustvari - ruši “novi svjetski poredak”. Zato ga i napadaju od prvog dana.